Pula, 10.09.2003.
Ima već par dana da sam se vratio s godišnjeg i jedva da me volja išta pisati. Još me drži fjaka od velikog godišnjeg ljenčarenja iako je vani ugodno ofriškalo i dade se normalno živit i disat. Nisam u stanju ni paziti na «lipi naš zaik - proprio non me frega njente», da ne budem prost pa kažem «un kaco» - čisto fonetski. Ne samo da sam se vratio s godišnjeg nego, što je još puno, puno gore, počeo sam i raditi. Odmah punom parom. Bljak.
Bio sam na godišnjem u «deželi», u onoj šta neće naš gospodarski pojas, u onoj šta hoće koridor do otvorenog mora što «u daljini sa nebom se spaja» - cijeloj toj kenjaži « ne vidi se kraja». Sorry za obrnuti redosljed stihova, ali tako se bolje rimuje s novonastalim zapletom.
Tamo gdje sam bio na godišnjem «dežela» izgovaraju s naglaskom kao kad hoće reći «Deželićev prilaz» pa stanu odmah iza prvog «l» i kažu samo «dežel». Echt Bosniše akcent. Možda zato što sam bio u Jesenicam, pa ih zaboli patak za naš gospodarski pojas – tamo su brda na prvom mjestu.
Dok se naša Pula kuhala na 37-38 stupnjeva i pokoji puta na 100% vlage, dok su naši «najdraži» narodnjaci, seljaci, liberali, komunjare i ostali saborski bezveznjaci puštali paru na uši sjevernim «komšijama» najavom gospodarskog pojasa, mi (jedna ekipa «over50» - naravno svi osim mene ) smo se pokrivali s poplunima, jorganima, perinama i uživali u svježini i ljepoti brda, planina i jezera alpskog i predalpskog prostora Slovenije i Austrije i isto nas je tako bolio «patak» za gospodarski pojas, otvoreno more i ostale prizemne probleme. Pod tim prizemnim mislim na nadmorsku visinu mora. Uživali smo 10-ak dana pentrajući se po brdima, osvajajući gorske kote i planinarske koče, kvaseći noge u Afritz See i svakom drugom See na koje smo naletjeli smucajući se s planom i bez plana. Moto je bio uglavnom tipa «kretati se, ne opterećivati se i jesti domaća jela». O tim jelima nekom drugom zgodom – kad se dogovorim sa Stricem.
Ja sam najmlađi u ekipi, ali i najdeblji i zato su me uz neprestalno kretanje, cijelo vrijeme držali i na dijeti. Možete li zamisliti veće okrutnosti od slijedeće : dohvatimo se Bleda, sjednemo na terasu Casina uživajući, nakon pješačenja po golf igralištu, već i u samom sjedenju u udobnim stolicama terase i dok ja odem na WC oprati ruke i olakšati «dušu i tilo», ovi moji matorci od preko 50, naruče svakome po jednu onu besramno ogromnu bledsku kremšnitu. Naravno svima, osim meni – kao «mali je na dijeti pa njemu to ne treba». Za njega ni pivo – samo tonik. Bitter lemon. Dođem sjednem i gledam kako mi se umilno smješkaju mljackajući one «kremne rezinetine». Neki su nakon rezine smazali i pivce, dok sam ja neutješno srkao tonik pokušavajući pročitati na boci koliko mi to kilokalorija nosi. En'ti jarca – pa tonik nosi koliko i pivo – čak i pokoju kaloriju više. Da su to vidjeli ovi moji matorci sigurno bi mi naručivali običnu vodu s fetom limuna – kao «zdravo je i bez kalorija».
Ali zato sam ja drugi dan iskoristio jednu prednost od 4 km i cca 1 sat vremena fore (odvezao sam se autom 4 km bliže našem cilju) i prvi se uspentrao do Blejske koče na Pokljuki (1633m). Tu sam brzo smazao jedno velikooooo pivo, a da me, onako onemoćalog od dijete, ne bi uhvatila deboleca (ili pivo) pa da me moraju nositi nizbrdo, smazao sam i jedan srneći gulaš s palentom. I dok sam, zadovoljan i smiren, brisao usta salvetom pogledam na vrata koče – a tamo imam šta vidit - jedan od mojih over50 već je tu, gleda i pita je li bilo dobro. Da ti pamet stane – nisam skužio da li sam negdje fulao u kalkulacijama moje fore ili sam se presporo dovukao do te koče. Drugi put moram uzeti veću foru.
Uglavnom da ne duljim – godišnji je bio cool i taman po mojoj mjeri. Dogovor je da dogodine idemo na Soču na rafting - ja i moji «over50» - dogodine sam i ja s njima u istoj grupi. Onoj «over50». Idem šljakati. Bok.
Pozdrav od Skitnice.
10.09.2003.
Dnevnik putnika