Već stoljećima stoje na tom tornju
Držeći bat sa obadvije ruke.
Nepomični, dok svijet ispod njih vrvi
I brodovi se odzivlju iz luke.
Kadikad samo probudi ih Vrijeme.
Tad pokrenu se, udare u zvono,
Bešćutno, hladno. Tek vremenu služeć
Ravnodušni su, kakvo je i ono.
Jednako vjerno svoje sate biju,
A kad u tami sve oko njih spava,
Na svojoj kuli oni sami bdiju.
Poezija