Dnevna žega već se poodavno uvukla u kafić i muhe su lijeno kružile oko prašnjavih lampi iznad šanka dok je Benitto usporeno brisao fleke od jutarnjih kava na šanku.
Mane, vozač busa bez stalnog angažmana, sjedio je za najsjenovitijim dijelom šanka tražeći nekakav dašak propuha, koji je svakih toliko naletio iz otvorenih vrata zahoda noseći sobom i dah «freškina» iz septičke jame. Ispijao je već drugu «tursku» kavu, kako je znao nazivati dugi i tanki espresso koji mu je Benitto već po navici spremao bez pitanja čim bi se Mane pojavio na vratima. Sezona je bila takva da nije našao nikakav fiksni sezonski posao već je s vremena na vrijeme uskakao i popunjavao rupe u raznim agencijama vozeći grupice uspavanih turista do Plitvica, Postojne ili Lipice.
- Mi šon auto..., auto... octonio, orkodindio. – uleti Pepi u kafić i prestraši i Benitta i Manu koji su skoro knjavali u polumraku kafića uspavani podnevnom žegom.
- Ma te prego Pepi, oćeš da flipnem na licu mjesta. Šta se dereš kog jarca !!! – gukne Mane, koji je već znao nešto po domaću i još jeno malo talijanskega. Žena mu je bila bumbarka, tu negdje iz Galižane, pa htio ne-htio ponešto je naučio i talijanski.
-- Ti ga visto Glas istre ođi, a ? Finalmente je neki doša na ideja da napravi klub za nas auto... auto...orkodindio, non me va šta parola.
- A-U-T-O-H-T-O-N-A, Pepi, autohtona. – podučava Benitto Pepija kojem to očito nekako zapinje u grlu. - Ma daj Pepi, pa to ti je gore nego da su vas proglasili boškarinima. I onu su autohtona vrsta.
- Auto..., auto... ma va fan kulo. Non me va e gotovo. A kako mislis to za boskarini? Sta ima veza boskarini i to auto... auto...?
- Anke boškarini su istarska autohtona pasmina i ki hi uzgaja dobije od države neku subvenciju, kakove šolde. To bi ti bilo kako kakova pomoć da hi moreš držati da ne izumru. Mislim na boškarine. Te ga kapi? – pokušava Benitto bitii jasniji. – A vi autohtoni istrijani će te dobiti un bel kaco di njente di tuti kvanti. I kako si ti autohtoni kad ti je nona bila švabica? Tedeška di Baviera. Ti si bštardin u drugom kolinu.
- Ma va kagar Benitto, ke baštardin. Mia nona jera una brava dona e jera spozata kon mio nono. In kjeza, e !. Ma ke ideje ke ti vengono in mente?! E kako onda ja morem biti bastardin, a?
- Belo mio, ti ga sangve mista - imaš mišanu krv. Mišanac. Krvna žrnca su ti spackana s bavarskin patatinama i birom.
- Štroncade Benitto, štroncade. – odsutno klima glavom Pepi.
- I moj dida je bija ovdin u vojsci za vrime Vranje Josipa. – bubne Mane. – Moga bi i ja onda tražit da dobijem vola, a?
- Kakvog bi ti sad vražijeg vola, a Mane - tko je uopće govorio o volovima? – zine Benitto piljeći u Manu i pitajući se odakle je ovaj sad tresnuo. Pa pio je samo onaj tanki espresso.
- Pa 'esi li reka da bi Pepi moga dobit vola jer je auto.., auto..., ono, znaš i sam. I moj je dida doša ovdi služit caru i prije Pepijeve babe. Doša je iz Like, a ne iz njemačke i bija je topnik Vranje Josipa. Mi isto imamo krompira koliko ti srce oće. I još kakvih, a bome i dobre rakije. Nema piva. A bome ni vina.
- Ti onda traži da i tebe prime. Možda će davati Autoctovnicu umjesto Domovnice. Ali volove neće djeliti. Volovi su sve to izmislili pa će i djeliti Autoctovnice. – doda Benitto i počne rastjerivati muhe koje su se već poprilično obezobrazile i lijeno počele slijetati i plaziti po šanku.
- Orkodindio ti ga propriijo rađon Benito mio. Meljo baštardin ke boškarin. – trgne se Pepi - Ve saluto đente. – zazuji opet i odjuri prema centru držeći se sjenovitog dijela ulice.
Mane i Benitto i dalje su nastavili uspavano knjavati u hladu kafića hvatajući svaki dašak propuha iz zahoda. E jest smrdilo. Po freškinu i po Autoctoniji.
Crni Roko
26.02.2007: 677
03.08.2004.
Kratke priče
komentar
štampanje
