
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noćMoja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko žalosna!kaži, što to sja
U tvojim očima
Dugo u noć,u zimsku bijelu noć...
Dragutin Tadijanović
Rastušje,kolovoz 1931
Foto: www.tadijanovic.com/galerija