BEZIMENOJ
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Gustav Krklec
30.11.2009. : 979
10.08.2007. |
Poezija