Gled'o sam te sinoć, u snu, tužnu, mrtvu,
u dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
na visokom odru, u agoniji svijeća,
gotov da ti predam život kao žrtvu...
Nisam plak'o, nisam, zapanjen sam stao,
u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
sumnjajući da su tamne oči jasne
odakle mi nekad bolji život sjao.
sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke...
U dvorani kobnoj, mislima u sivim,
samo kosa tvoja još je bila živa
pa mi reče: "Miruj, u smrti se sniva!"
A.G. Matoš
Poezija