Petak, 20.12.2002. - Srijeda, 25.12.2002.
Stigao sam doma, jo u petak, ali nisam stigao nita napisati. U stvari nisam ni imao ta pisati. Put je proao standardno. Jedino je nebo ovaj put bilo nekako Ťveselijeť ili se meni samo tako činilo jer sam bio na putu doma. U stvari nebo je bilo posebno lijepo jer sam se, iz Bavarske sive svakodnevice, digao iznad oblaka i uivao u suncu koje me grijalo kroz prozor aviona. Negdje iznad Austrijskih Alpi, koje su uglavnom bile pod toliko eljno očekivanim snijegom, osjetio sam posebno ushićenje jer su sve kotline od Grossglocknera prema Italiji Udinama i Trstu bile pod izuzetno gustim oblacima koji su ih ispunjavali do samih vrhova planina i prijevoja prema slijedećoj kotlini. Kao da je sve netko zapunio gustim lagom i izravnao čudesnom rukom vrhunskog majstora iz nekakve ogromne slastičarnice. Cijeloga me ispunio nekakav osjećaj bezbrinog blaenstva i topline. Osijećaj koji nisam osjetio od davnih dana djetinjstva. Pravi ugođaj Ťnebať, onoga kakvo sam kao dijete shvaćao iz nekekvih religioznig priča baka i nona.