Prve slike vezane su uz želju da nakon kratkog studija teologije ode među rudare i postane njihov ropovjednik. Tako nastaju male slike i gotovo sve u crnom, kao što su tkalci ili interijeri, a svi su likovi sumorni. To je odraz njegove svijesti osjetljive ćudi koja je i u životu često proživljavala krize, pa tako nastaju strastvene slike. Van Gogh za sebe kaže: Slikarstvom želim izraziti svoj iskreni ljudski osjećaj, a ne težim se svidjeti ovome ili onome. Početkom 1886. godine odlazi u Pariz gdje otkriva impresioniste Moneta, Sisleya i Pissaroa, no najviše na njega djeluje japanski višeslojni drvorez. Njegova se paleta radikalno mijenja. Od tada primjenjuje čiste i otvorene boje, a oblike konturira tamnom bojom. U proljeće 1888. godine putuje na francuski jug, u Provansu, i zadržava se u Arlesu. Pod južnim suncem pada u kromatski zanos. Njegove su se boje zažarile, zasjale i zablistale kao da je u njima svjetlo samoga sunca. Van Gogh je slikao sve u prirodi, a njegov prijatelj Gauguin na temelju bilježaka. Gauguin je stigao u Arles na poziv Van Gogha kako bi zajedno slikali u prirodi, ali brzo se pokazalo da između njih postoje neuklonjive suprotnosti, pa su se jedne noći i posvađali. Van Gogh je čak dohvatio i nož želeći ubiti Gauguina, no ubrzo se osvijestio i kaznio sam sebe odrezavši si uho.

U svibnju 1889. Van Gogh odlazi u bolnicu za duševne bolesti i tamo bez prestanka crta i slika. Izdržao je 14 mjeseci: 29. srpnja 1890. godine u polju kraj puta naslanja se na deblo koje je slikao, hvata revolver i ubija se. Tako razbija svoj rastrojeni tjelesni stroj i zauvijek izmiče svim krizama.

30.03.2003.