Za njega Wölffin kaže: Leonardo se najviše veselio svijetu, sve pojave ga privlače, tjelesni život i ljudske strasti, oblici biljaka i životinja. U njemu se sjedinjuje egzaktni promatrač, znanstvenik i matematičar. On je pjesnik koji slika sve što je lijepo: površinu ženskoga lica, valovite kose, lijepe i produhovljene ruke Mona Lise i sutonsko ozračje u pozadini. Leonardo ne ostaje na toj ljupkosti i izvanjskoj ljepoti. Idealnu ljepotu svojih anđela slika isto tako snažno kao i karakterna lica apostola na Posljednjoj večeri u crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu. U toj njegovoj univerzalnoj umjetnosti nema važnijih i sporednih problema, zakoni svjetla važni su kao i duševnost likova. Sažimanjem svih detalja u cjelinu i podređivanjem pojedinosti glavnom sadržaju Leonardo da Vinci završio je ono čemu su slikari 15. stoljeća samo težili, izgraditi jedinstvo figure, prostora, volumena i svjetla. Leonardov Traktat o slikarstvu izdiže se točnošću misli, propisa i uputa iznad svih traktata prije i poslije njega. Tijelo i ljudsku dušu izučava u kretanju, studira pokret te plastičnost lika. Zatim govori o izravnom i reflektiranom svjetlu, konstrukciji sjena i promjeni boja te pomacima i jačini svjetla, a to dolazi do izražaja u slici Madona u spilji ili u Bitki kod Anghiaria.

Rodio se u selu Vinci nedaleko od Empolija 15. travnja 1452. Radio je u Firenci u Verrocchievom ateljeu, a prvi crtež nosi oznaku godine 1473. U Milanu na dvoru Lodovica Sforze (zvanog Il Moro) radio je Bogorodicu Madonu u pećini, Damu s hermelinom, Posljednju večeru te konjanički spomenik Francesca Sforze. Nakon Milana vraća se u Firencu. Iz tog je doba glasovita slika Mona Lisa. To djelo izgleda kao vrhunac njegova stvaranja. Nelijepa žena mirnih obrisa stoji u sfumatu sumraka s beskrajnim prostorom u pozadini. Boje smeđe i plave povezuju lik i prostor u cijelini, što nije dostignuto sve do Rembrandta. Slika je danas izložena u Louvreu.

Leonardo da Vinci umro je 2. svibnja 1519. u dvorcu Cloux kod Amboisea u Francuskoj.

(Izvor: www.hrt.hr )