Prilazeći brodom za njegovu rivu gdje je i restoran odmah sam zamjetio sušene repove tuna, a u kutu su stajala dva repa, svaki od oko 2m duljine. Kakva je ta neman bila kad ima toliki rep? - pitao sam se u sebi, buljeći blagotelećim pogledom.

No, vezao sam se za rivu i odmah je počelo obostrano ispitivanje. Vidilo se ubrzo da je svatko gazda na svom području ribolova, što je rezultiralo razgovorom otvorenih karata i početkom jednog izvrsnog prijateljstva. Svašta je taj čovjek prošao u svom životu. Ili bolje rečeno riba, a ne čovjek.

Toliko vremena provedeno u moru i s morem od malih nogu dok je još s ocem išao na ribe, ispisuje riječima jedno neiskazano životno iskustvo. Ranih dana bi bacali mriže i svičarili na dalekim poštama, poslije je kupio koču koja mu se potopila, pa je otvorio restoran, pa počeo loviti tune zimi, ali ne više toliko iz potribe koliko zbog osobnog gušta. Jer ipak za tunu treba biti malo retardiran, kako je sam rekao. Po cile dane na moru, cijeli usran od srdele, dosadno za poludit... a desi se da odeš i po 30 puta, a ribu ni ne vidiš na sonderu, a kamoli da zaguca onu smrdljivu srdelu što si je netom bacio zajedno s udicama. Pa zašto onda to radi?

nastavak putopisa (Izvor: www.efsa.hr )

13.12.2008.: 649