To s Kekecom je posebna priča, ali nije dugačka pa ću je na brzaka ispričati. Kekec je nadimak koji je dobila jedna škarpina od oko 2 kg, koju je moj Baja digao negdje kod Unija par dana prije nego je cijelo njegovo odabrano društvo krenulo na šalabazanje bespućima kotlina i brda podno i oko Triglava.
Kako je običaj te Bajine ekipe nositi u planine što više ribe, sipa, lignji i ostalih morskih delicija iz čisto zdravstvenih razloga – slow-light-food, tako je i ta škarpina dobila nadimak Kekec i sudbina joj je bila da je to veselo društvo slisti uz kakvo dobro slovensko vino. A šinjel je Kekec dobio tek u jednoj bajti, negdje iznad Jesenica, gdje je to veselo društvo stolovalo desetak dana. Šinjel je bio od običnih krumpira.
Evo na slici našeg Kekeca s "razgrnutim" šinjelom....
Tako vam je moj Baja bio osuđen da i spremi šinjel za Kekeca kad ga je već ulovio i poveo na planinarenje. Kako sam i ja bio s tim veselim društvom, bio sam prisutan kod svih faza krojenja šinjela za Kekeca pa ću vam samo prepričati kako je to bilo.
Kekecu je bilo određeno da mu Baja uzme mjeru već drugi dan po dolasku i zato vam se moj Baja ustao već zorom da izvuče Kekeca iz leda kako bi se laganice otopio do prije ručka. Dok se Kekec otapao cijela se ekipa spremila i otišla šalabazati negdje oko Mojstrane kako bi im se što bolje otvorio tek.
Negdje kasno popodne, još uvijek nenavikli na planinski zrak, vratili smo se iscrpljeni i gladni pa se Baja odma ulovio posla. Ja sam mu ovaj put asistirao – otvorio sam bocu sivog pinota iz Goriških brda, natočio nam i gledao kako Baja guli krumpir. Onaj debeljko iz ekipe nije pio ništa – on je na dijeti i najbolje mu je bilo da pije vodu – bez mjehurića. Šinjel za Kekeca smo morali proširiti jer smo uz Kekeca ubacili još i pokojeg batoglavca (to vam je onaj ribon šta mu mama liči na bobu – kontinentalcima preporučam da ne obraćaju pažnju na ovaj dio – jednostavno kupite samo škarpinu kad mislite spremati svog Kekeca u šinjelu). Za Kekeca i njegove pratilje treba oguliti oko 2 kg krumpira i narezati ga na čips ploške debljine ok ½ cm. Tako narezan krompir zalijte s 1 dl maslinova ulja, dodajte 1-2 lista lovora, malo ružmarina, posolite, popaprite i ostavite da odstoji još oko ½ sata.
Kada se to "dobro namočilo" uzmite jedan pleh u koji će vam sve to stati, malo ga nauljite maslinovim uljem, stavite dolje jedan red onih čips krompira, položite na njih Kekeca i «pratilje», prekrijte sve s ostatkom krumpira (ako krumpir ne pokrije sve onda gulite nove krumpire sve dok ne zatrpate ribu). Preko svega prelijte ono ulje u kojem se namakao krumpir, dolijte 1-2 dl bijelog vina i frknite sve u pećnicu zagrijnu na 200°C. Nakon 40-ak minuta Kekec i krumpir trebali bi biti gotovi.
Dok se to peče očistite 20-30 dkg rkuole, nasjeckajte 2-3 režnja češnjaka na tanke-tanke listiće, dodajte rukoli i začinite maslinovim uljem i jabučnim octom prema vlastitom guštu. To vam je salata za uz Kekeca. Možete u to narezati i koji pomidor – nije loše.
Ružno za reći, ali eto tako smo mi pojeli Kekeca. Nadam se da ovo ne čitaju mala djeca, jer im može ogaditi škarpine, što možda i nije loše s gledišta roditeljskih financija – vidim ovih dana da jedan Kekec od 2 kg na pulskoj ribarnici dođe oko 300-400 kn, pa se vi mislite.
U svakom slučaju Kekec je bio izvrstan i Baja je vrhunski odradio cijeli posao. Čak ga je i debeljko pohvalio – a taj dan kao da i nije bio na dijeti. Ako i vi imate namjeru spremiti kakvog Kekeca onda hrabro naprijed – recept je jednostavan.
Dobar tek želi vam Stric i ekipa.
07-02-2008: 897
10.09.2003.