Ulazila sam u more polako, razmišljajući hoću li ja svoje dijete ako ga budem imala odgajati drukčije, slobodnije, hoću li ga odmalena možda voditi na nudističke plaže. Da se ne sablažnjava ni nad čim vezanim uz ljudsku seksualnost. Polako sam plivala. Damir Miloš će me tužiti jer bih ga kopirala - i ja bih svoje dijete nazvala Val. Ali o čemu ja to razmišljam? Pa ja sam sama... Kakvo dijete... Zašto se zanosim? A budem li imala djevojčicu, zvat će se... Stijena... Ma ne znam kako će se zvati, ali ću pri izboru imena imati na pameti nešto morsko, ili neki zemljopisni jadranski pojam. Po nekoj uvali, rtu, brdu, mjestašcu... Da se zove Stiniva?...

Plivala sam uživajući u svakom pokretu. Izlazila sam kad je nebo bilo u svim nijansama crvene. U zalazak sunca. Ne znam zašto se ljudi spremaju s plaže kad je najljepše. I kad sam već došla u plićak i mogla dotaknuti dno nogama, još uvijek sam plivala. Do zadnjeg centimetra do kojeg se moglo. Blizu mojih stvari smjestilo se dvoje ljudi kojih tu nije bilo kad sam ulazila u more. Obrišem ruke o ručnik i nađem svoj ručni sat među stvarima: pogledam kazaljke i izračunam - u moru sam bila oko sat i pol. Bacim pogled na susjede: muškarac i žena, skladnih tijela. Godina? Procjenjujem četrdesetak (svatko). On je stajao, ona ležala na boku. Oboje su u tangama u boji kože. Rekoh, tijela su im bila dobra, pa su tange to mogle podnijeti. Nije bilo ništa neskladno na njima, očito brinu o svom izgledu, tijela su im u formi.

nastavak priče (Izvor: www.morsko-prase.hr)

14.06.2009. - 953