Piše: Nina S.

Dio IV: Oproštaj

9.05.

Nekoliko prethodnih dana jedrili smo i samo jedrili, moram reći da su me dobro izmučili. Ipak, na kraju sam bila zadovoljna jer dosta sam toga naučila. Kad sam dolazila mislila sam provesti ugodan godišnji odmor, ali za odmor bilo je malo vremena.

Kako je u ovoj školi običaj (barem su mi tako rekli) posljednjeg se dana u čast podjele diploma, priređuje se svečana večera. Glavni instruktor, mislim da ga zovu šef baze, dijeli diplome.

I meni. Nisam se iznenadila, trudila sam se koliko sam mogla. I moje plutajuće, mlado muško, dobilo je diplomu. Bio je sretan, mnogo sretniji od mene. Možda onoliko sretniji koliko je bio i mlađi. Svi su nam čestitali, pa i moj instruktor, moj uspaljeni instruktor. Posljednjig dana nisam bila s njim na jedrilici. Vjerujem da je on našao neki razlog da promijeni grupu. Nije mi bio antipatičan, samo odveć klasičan. Ponovno me gledao, sada već vrlo primjetno, a ni ja nisam štedjela smješak. Možda više kao ispriku što sam ga iskoristila, a onda grubo od sebe odbila.

- Na kraju ovog puta ima lijepa šumica, u šumici nekoliko stolova, što misliš?

- U koliko?

Moj se pogled zaustavi na mojem mladcu. Razgovarao je s dvije djevojke, iskreno se smješeći . Kad sam mu uhvatila pogled učinim neki mig, gotovo nesvjesno, koji je njegov pogled zadržao duže na mojem licu. Podignem čašu, nazdravljajući mu. I one, pozivajući me k njima. Nisam imala razloga odbiti, odnoseći sa sobom i čašu. Uskoro se razgovor pretvori u ugodni cocktel-parti, a ja sam već stajala pored njega. Šapnem mu kako nema razloga da mu bude neugodno, i štoviše, ako hoće možemo se malo prošetati. Onako, za oproštaj.