Piše: Nina S.
Dio IX: K. u k. (ili Dva puta preko Jadrana)
12.05.
Ante me jučer doveo do Vrulja. Još uvijek ne znam da li se kaže Vrulje, ili Vruje. S ili bez «j»? Ante me predstavio jednom drugom Anti, premda sam ga već upoznala, ali se on mene nije sjetio.
Taj Ante «drugi», je jedan od najpoznatijih gostioničara na Kornatima, a poseban mu je specijalitet hobotnica. Ja sam ovdje jela samo jednom, ali su nam instruktori Akademije toliko nahvalili tog Antu da sam gotovo uvjerena kako je to najbolje što si čovjek od ribe može priuštiti. Iskreno govoreći, jedini put kad sam ovdje jela stigla sam pojesti samo komad kruha natoćan u ostatak šuga, jer me prijatelj našeg instruktora - zajebo.
Taj se čovjek, jer više nije bio mladić, predstavljao kao jedan od prvih instruktora škole. Naš je instruktor to potvrdio, onako usput govoreći koje je to godine bilo i da je i on sam od njega mnogo naučio.
Prije svega o navigaciji. Odmah se počeo obraćati meni, a ja kao naivna, ne shvaćam da me želi odvući od ostatka društva, i tako ranjvoj, lanetu malom s onim među nogama - uvaliti mi se. Bilo mi je jasno što hoće, ali nisam pretpostavljala da će to toliko potrajati. Možda i iz inata prema našem instruktoru. On je bio uvjeren kako ja neću nasjesti na priče njegova prijatelja.
Taman smo se dogovorili s Anteom što ćemo jesti, kad je on, prijatelj instruktora, gotovo naredio da se netko mora popeti uz korito rijeke i uzeti koordinate nekog stabla, usamljenog, koje se lijepo vidjelo iz gostionice. Jasno, radi navigacije. Kad je pogledom pokazao na mene, bila sam još uvijek protiv, pokušavajući sebe i druge uvjeriti u besmislenost tvrdnje o postojanju nekakvog korita rijeke na Kornatima. Ali on se nije dao zbuniti već pun samopuzdanja reče da ću se odmah vratiti ako mi ne pokaže široko i jasno vidljivio korito rijeke.
nastavak
(Izvor: www.morsko-prase.hr)
15.08.2006.: 177
09.10.2003.
Kratke priče