Ne znam da li je prošlo više od jednog sata, kad ona mlađa poviče da nam dolaze mušterije. Ja sam izašla iz mora, a starija je dotrčala sa spakiranim stvarima. Počele su vikati, vrištati, mahati, što sam ubrzo i sama činila. I zaista. Jedna je jedrilica naglo skrenula sa svojeg kursa i uputila se ravno prema nama. Mi smo i dalje mahale, sada bez vike, jer bilo je očito da su nas primjetili.

Jedrilica je zastala na sigurnoj udaljenosti, a jedan se od članova posade popeo na pramčanu ogradu i doviknuo nam:

Što trebate?

Trebamo prijevoz!

Čovjek na pramcu bio je malo zbunjen, jer prvo je odšetao do cockpita, zatim nešto razgovarao s ostatkom društva, prije nego li se vratio na pramac.

A kamo idete?

Bilo kamo! - povikale su u glas.

Na te njihove riječi čovjek se još jednom uputi do cockpita. Uskoro su počeli pripremati gumenjak i spustili ga u more. Onaj isti je u njega ušao i doveslao do nas. Veslao je licem okrenut prema nama, što nije uobičajeno, očito nas želeći dobro razgledati.

- Pa, djevojke, kapetan je odlučio da ćemo vas uzeti na brod, premda bismo mogli imati problema, jer vas nemamo na popisu posade, pa ako kapetanija…

n a s t a v a k (Izvor: www.morsko-prase.hr)