Obično oko podne napravim pauzu i protegnem noge do grada čisto da malo mrdnem i vidim ima li koja nova faca u Foški, Talpi ili Bountiju, usput kupim kruh, prozujim po ribarnici, odem kod Vesne iz Loborike kupiti svježe kravlje mlijeko, ponekad i komad sira, kupim Glas Istre i razvalim se petnaestak minuta kod Milana na terasi listajući novine i uživajući u čaši crnog piva. Ako se netko moje malenkosti uopće uspije razvaliti u onim stolicama kod Milana. Jedva uguram guzicu među one naslone. Ali barem djeluju čvrsto i solidno. I Milanovi nasloni i moja guzica.

Nekad si u Brionki kupim one mini 'brionete sa sirom' ili slanac, pa poput kakvog pravog debelog bavarca grickam svoj 'brece', kako već bavarci zovu onaj svoj veliki i mekani perec, pijuckam pivce i raspuštam živce. Nekad mislim da bi si mogao kupiti i semenke – čisto radi rime, ako nalete kakve zgodne slovenke. Usput prolistam Glas Istre, ali ono – samo prolistam čitajući naslove i praveći se 'kobajagi' da ne vidim sve one stare neudavače koje u to doba dođu, uz kavicu ili makjato s puno pjene, razmjeniti recepte za dobre njoke i izjadati se jedna drugoj kako im se kile samo skupljaju baš na guzovima i kako je ona zadnja dijeta iz Mile obično sranje. I one imaju problema sa uguravanjem guzova u Milanove stolice.
Kada uredno dokrajčim pivce i usput, ako imam sreće, od tih starih cura na babljoj kavici pokupim kakavu dobru ideju za ručak, odem natenane do zelene tržnice. Onako s noge na nogu.

A tamo nema čega nema. Naročito sada u ove kasnoproljetne dane i pogotovo ovog travnatog proljeća. Razvuko se trvanj u svibanj, ulovio ga nekakav klimatski klimakterij bez valunga i uletio u tuđi prostor. Svi se žale kako su sprdili gomilu love i vremena na košnju trave – stalno kose, dva tri dana je travnjak ko iz kataloga, a onda počne opet nered u rasporedu trave. Ovdje-ondje travuljaga raste ko divlja, pa se rade nekakvi travnati otoci i izgleda kao da i nisi kosio. I sve opet nanovo.
Još uvijek na merkatu ima gomila šparuga, a salata, salatina, radića 'primo taglio' i onog malo matorijeg ima ko u najljepšim kravljim snovima. Prvi artićoki, pa trešnje, pa nekakve ogromne jagode izvrsnog jagodastog okusa (zamisli! još uvijek dišiju po jagodama), koje prodaju moj Likota i njegova polovnjača odmah tu na početku reda na zelenom merkatu. Jagode mu još uvijek drže onu prvu cijenu. U stvari Mile im sam drži cijenu, ali valjda neće još dugo. Stižu nove jagode.
I mladih biža ima svakim danom sve više. Mame me jer ih obožavam. Onako uz jednu pohanu teleću šnicletinu i pečene mlade krompire. K tome jedno hladno, veliko pivo. Umjesto šnicle mogla bi i teleća jetrica na naglo, ala natur, a? Šta kažeš ti Strikane?
Evo uhvati me neka deboleca od razmišljanja o toj nezdravoj hrani i sada moram nešto pregirsti jer mi je pao šećer ili ipak ići malo skitati po gradu. Šta bi vi na mom mjestu, a?

Ajde bok. Pozdrav do slijedeće prilike.

Skitnica