Kao četvorogodišnjak ostaje bez oba roditelja i zajedno s bratom i sestrom završava u sirotištu na Sušaku, a potom i u Splitu. Život ga je nosio posvuda pa se tako zna da se školovao u Splitu, Beogradu, Zagrebu, živio u Parizu, drugovao s Tinom Ujevićem, da bi sa na kraju početkom pedesetih godina prošlog stoljeća trajno vratio u Peroj, a uskoro zatim preselio u Pulu, jer samim perojcima je bio neshvatljiv takav kakav je bio. Danas ipak kažu da je Demir perojac koji je slikao u Puli.

Kako je naglasio Žižo u uvodnoj riječi, a koji je napravio nekoliko intervjua s Demirom, prvu i jedinu samostalnu izložbu Demiru je organizirao u njegovoj već poznoj dobi sami Žižo s prijateljima. Problem je kako kaže Žižo bio skupiti Demirove slike jer su znale “planuti” i prije nego im se osušila boja na platnu.

Tako je večeras zahvaljujući entuzjazmu g. Paulette i nekolicine “nostalgičara za danima kad su u Puli živjeli ljudi, a ne građani” skupljeno dvadesetak Demirovih slika koje su sami puležani i perojci posudili za ovu izložbu. Tih slika ima još poprilično, ali se neki od vlasnika nisu željeli odvajati od njih.

U ime svih nas koji se sjećamo Demira zahvaljujem se organizatorima ove izložbe i svima onima koji su doprinijeli da do nje uopće dođe.

Stric