
Moj kum Baja ima svoju kuharicu. Osobnu. Ona kuha njemu, a bogme i on njoj. Ona je moja Kuma i ne priča puno (a žensko ?!). Ona zato voli kuhati i puno kuha. Joj što ona kuha.... a moj Baja sjecka.... joj što moj Baja sjecka...
A i čitaju puno...oboje... joj što oni čitaju.... ne bi vjerovali koliko čitaju... sve što im dođe pod ruku ... knjige, novine, zakonske akte, porezne prijave, razne manuale, rješenja za mirovinu... nema veze šta je... samo da je za čitanje.
Sada dolazi onaj famozni 'ali...'. Nema ništa dobrog bez jednog velikog dobrog ALI (nije Ali-Baba nego obični povratni 'ali').E pa, to ali je to da su to takve dvije muštre koje ne vole pisati. Moj Baja još daj daj, ali moja Kuma... bože nam pomozi. Četiri godine je molim, preklinjem, klečim pred njom, prijetim ali - JOK, što bi rekao moj komšija Milisav -'jok burazeru'. Ona voli rješavati SUDOKU, pokoju križaljku, ali za napisati jedan recept iz svog makrobiotičkog arsenala.... e to je bilo pravo umijeće izmoliti od moje kume.
Ali - ja joj opraštam, jer svaki put kad moja kuma kuha ja dođem doma teži za koju kilicu... ali onu zdravu kilicu, jer nije to bilokakva kilica. To vam je ZDRAVA MAKROBIOTIČKA KILICA i tko mi je kriv kad mi se sve hvata, čak i makrobiotičke alge. Namjerno pišem 'kilica', a ne 'kila' da ne bi slučajno pomislili da dobijem bruh od te makrobiotičke kužine. Svašta nekom padne napamet.
A u nastavku pogledajte kako izgleda kad moja Kuma napiše recept. I telegrami budu opširniji skupa sa STOP znakovima.