Kako sam do sada naveo tri elementarne pretpostavke za nadolazeću katastrofu u mom životu, tojest smrt strica poznanika mog prijatelja, jasno je i svakoj budali da sam se za to trebao pripremiti. Ali nisam. Barem ne u potpunosti.
Živa je istina da nisam dugo dizao slušalicu, iako je telefon zvrndao poput moje žene pred menstruaciju. Istina je i da sam uši začepio starim krpama, flaxom i špenadlama, čak sam se jedno vrijeme i zatvorio u ormar, ali ništa od toga nije pomoglo.
Naprotiv, telefon je postajao sve uporniji, a ja sve luđi i neoprezniji. Između dva zla, totalnog duševnog poremećaja i slinjenja nad slušalicom, izabrao sam ono drugo. Prekrižio sam se i okrenuo oko svoje osi. Tako sam uroke usmjerio prema slici svoje pokojne punice koja se uokvirena smiješi s kuhinjskog kredenca.
Isprava me je razveselilo kada sam čuo glas prijatelja čijem je poznaniku umro stric. Ipak, tada još nisam znao da će mi priopćiti tragičnu vijest. Razgovor je tekao ovako:
R&R priče i poezija