Robert ROKLICER
PRIRODA I DRUŠTVO (3.DIO)
Po primitku STOP telegrama u vojarni je nastala neopisiva panika, jer je vojnik o kojem pišem ostao siroče, sam na svijetu bez igdje ikoga. Nesretni otac koji je umro "od nekog kurca u crijevima" bio je jedini živi rod ucviljenom vojniku. A sad je umro i to je, prema vojnom pravilniku, trebalo što suosjećajnije prenijeti sinu. Ali kako? Poznato je da su vojnici uglavnom nepismeni ljudi koji se lirski izražavaju samo u bordelima. S obzirom da Adamu (tako se zvao jadnik) nismo mogli reći: - druže, od danas si siroče - trebalo je između 250 nepismenjaka pronaći pametnu glavicu koja je iz školskog predmeta - hrvatsko srpski jezik - imala najmanje trojku. Kako takvoga nije bilo, izbor je pao na Muradifa koji je iz tog predmeta, istina, imao samo dvojku ali je zato iz prirode i društva bio vrlo dobar. Sama činjenica da je iz tako važnog predmeta bio visoko ocijenjen, diskvalificirala je nas ostale glupane pred zapovjednikovim očima. Legende govore, a ja sam tome živi svjedok, da je Muradif nekoliko sati trenirao govor u poljskom zahodu, dok su samo odabrani imali čast držati mrtvu stražu pred vratima wecea. Kada je izišao u očima mu se sjajila sva pamet i plemenitost ovog svijeta, a na čizmama komad toaletnog papira umrljanog dvadesetgramskim komadom dreka. U pratnji nekolicine nas Muradif je stao pred Adama koji je glasno prdio ispred 60 -milimetarskog topa, simulirajući napad na obližnje neprijateljsko selo.
Adame, prijatelju naš plemeniti i druže naš, koga voliš najviše na svijetu?, započeo je Muradif i tako zbunio sve nas.
Tatu., odgovorio je i sam zbunjeni Adam.
A državu, vojsku, našu valutu?!!! Šta, to ne voliš?, uzbudio se Muradif.
Ma jebeš to.
Znači tako, najviše voliš tatu?, zacvilio je Muradif, očito sjebane koncepcije, - A imaš li još nekoga koga tako puno voliš?
Nemam, imam samo tatu.
Znači, imaš samo tatu?
Da.
E, ajmo se kladiti da ni njega nemaš! Evo ti telegram pa se sam uvjeri!
Adam je nakon tih riječi pao u duboku komu iz koje se do danas nije probudio, a Muradifa smo streljali po kratkom postupku. Neki ljudi, kako sam rekao, očito nisu sposobni za objavljivanje loših vijesti. Muradif je tipični primjerak takve nesposobnosti bez obzira na visoku ocjenu iz prirode i društva. Moj prijatelj čijem je poznaniku umro stric drugi je takav slučaj za koji znam. Evo i zašto:
U srijedu je sahrana strica onog mog poznanika. Jel dođeš?
Ne volim sprovode.
Trebao bi se pojaviti.
Zašto? Od čega je umro?
Prirodnom smrću.
Jebeš ga, to više nije popularno.
Mislim da bi se svejedno trebao pojaviti.
Za koji kurac? Pa jedva sam ga poznavao.
Ali mi smo mu bili jamci za kredit, sad ćemo ga morati vraćati. Banka će odbijati od naših plaća idućih šest godina njegove rate kredita, jebo te! Pa valjda je zaslužio da mu se isplačemo nad grobom?
I te kako je zaslužio, pomislio sam, i odmah stao oplakivati smrt strica poznanika mog prijatelja. A plakao sam, kunem se, cijeli dan.
7.02.2008.: 197
28.01.2007. |
R&R priče i poezija