Saša je nesretna budala. Prvo je ostao bez posla. Bio je portir. Firma je prodana, radnici otpušteni, neki su dobili otpremnine, a on se našao na ulici bez prebijene lipe.
Onda je počeo piti. Zapravo, pio je on i prije, ali sad je zaista počeo. Tako smo se upoznali. Kod Drageca je pivo šest kuna a konjak tri. Ispočetka je sjedio sam. Onda je stidljivo prešao za naš stol. Primili smo ga kao člana obitelji. Zavoljeli smo ga kad je platio prvu rundu.
Socijalnu pomoć potrošio je prije svih nas. Nama je to odgovaralo, njegovoj ženi ne. Jedan dan je našao poruku na hladnjaku: «grah je na štednjaku, salata u frižideru, ja kod sestre. Više se ne vraćam». Probao je grah. Koji se ukiselio. Ispljunuo ga je i otišao kod Drageca na pivo. Okus kiselog graha mu je dugo bio u ustima.
Problem je izbijao nakon šestog piva. Brojali smo. Šesta – povijest. Saša je govorio o Francuskoj revoluciji, Knezu Branimiru, Matiji Gupcu i Adolfu Hitleru. Uglavnom su mu to bile najdraže teme. Tako sam saznao da je Hitler imao mali kurac i da je konc–logore preuzeo od Rusa. Francuske revolucije ne bi ni bilo da su patent za giljotinu kraljevski rizničari prodali Turcima. A Branimir i Matija su bili daljnji rođaci, s tim da je Matija bio alkoholičar. Nakon devetog piva sve je izmiješao. Tako je knez imao mali ku*ac, Hitler je bio nacionalni heroj, Gubec je stvar sjebao s konc-logorima, a Francuske revolucije nije ni bilo, osim možda u Rusiji.
Ja sam tolerantna osoba, ali Bigi nije.













