Danas mi se pod milim bogom nije dogodilo ništa. Osim što sam se razvaljivao u krevetu skoro do 11 sati. Ali imam i razlog – «trokiralo» je centralno grijanje i bilo je poprilično hladno. Vani je vlaga prerasla u sleđene pločnike i ulice. I na mojoj se terasi smrznule pločice.
Ostatak dana sam proveo na netu tražeći nekakve podatke i informacije u vezi projekata na kojima radim. O poslu neću pisati ovdje. To je ionako poslovna tajna.
Predvečer sam otišao na večeru do hotela prekoputa ovoga u kojem boravi. Nije mi se ništa samome spremalo za jelo, a cijeli dan sam bio sam, pa kao da malo «zađem među ljude». A bogme sam i ogladnio do navečer. Ručao sam dosta rano – čim sam se ustao iz kreveta počeo sam petljati oko ručka. Za ručak sam jeo ribu - file od lososa, lešo krompir i lešo špinat sa češnjakom – nije bilo loše. A «poznato je» da od ribe ne uspiješ dugo ostati sit, tako da sam s prilično žustro zapalio u Gasthof Soller na nakakvo jače jelo. Kao da sam cijeli dan kopao u rudniku. Ali šta da se radi – uhvati te neka deboleca i onda bi i «vraga izija».
U restoranu je bilo podosta ljudi, ali sam se uspio uvaliti za jedan stol u Giselinom rejonu. Gisela je jedna od konobarica. Prava Bavarska konobarica. Jedino se ne dekoltira kao one na razglednicama, pa ni ne znam kako joj izgleda dekolte :-)). Valjda nije runjav kao moj.
Ali zato radi «ko vurica». Čim sjedneš evo nje i dok ti kažeš šta ćeš popiti eto i pića. Znala je nositi i prije nego naručim, jer sam obično naručivao weisbier. Ali onda sam počeo «malo šarati» pa ponekad naručim weisbier dunkel. Ta mi se piva posebno sviđa. I danas sam je naručio, ali nikako da se odlučim šta jesti.
Nego to sam htio reći – kada dođete u Soller nastojte sjesti u Gizelin rejon. Ne samo da je brza nego se i zna zezati. Istina je da ne kužim ni 2% od onoga šta mi govori, jer spika «bavarski» dijalekt, ali nema veze. Glavno je da se spika. Ako vas slučajno zapadne rejon gdje poslužuje «Stara» (ne znam joj ime, ali ima dosta godina pa je zato zovem Stara) onda ste nadrljali, jer nećete provesti manje od sata čekajući najprije da dođe po narudžbu, pa onda da vam donese pivo, a o jelu da ne pričam. A nije ni zabavna. Gizela nije neka ljepotica, ali Stara je zato ružna ko vrag. Valjda ih gazda takve bira da ne dovodi goste u napast kada malo više potegnu. Iako «Staroj» možda ne bi bilo ni krivo.
Ovaj sam puta naručio Tafelspitz – to vam je goveđe lešo meso sa hrenom, lešo krompirom i varivom od povrća. Lagana večera.
Zanimljivi gosti koji zalaze kod Maxa. Restoran je podjeljen na dva dijela – jedan gdje su stolovi bez stolnjaka i gdje su uglavnom stalni gosti koji samo piju, ali nema problema ako naruče i jelo. U drugome dijelu su stolovi sa stolnjakom, nadstolnjakom i svijećama. Tamo su isto stalni gosti, ali se očekuje da nešto pojedu. Nije baš «pristojno» samo piti u tome dijelu. U onom drugom dijelu ima i jedan veliki stol sa Stamgaste – to su pak oni koji skoro da ni ne idu doma. Idu samo na WC napraviti mjesta novim pivama. Čudno je da nikada nisam vidio nikoga pijanog u tome restoranu. Valjda zato jer gazda vodi brigu da se gosti ne napiju.
Ima gostiju koji dolaze svaki dan na večeru kod Max-a. Neki i tako zovu ovaj hotel-restoran jer se tako zove gazda. Dolaze u neko svoje vrijeme i imaju svoj stol i ritual. Ima ih svakakvih, a najviše penzionera. Oni u stvari dolaze na ručak i to gotovo svaki dan. Za 6-7 eura dobije se kompletan menu – juha, glavno jelo sa salatom i desert. I to je penzićima super. Porcije velike tako da si ponesu ostatak doma za večeru, nije skupo, a i druže se malo. U doba ručka restoran podsjeća na gerijatriju. Zato i ne idem na ručak nego samo na večeru. Tada dolaze «poslovni ljudi» tj. oni koji su još radno aktivni pa navrate na pivce-dva, a neki i pojedu nešto. Hrana je izvrsna samo, nakon nekoliko mjeseci hranjenja u istom restoranum dosadi i samome bogu. Umorio sam se od današnjeg pisanja, ali ne bi bilo loše jednom opisati neke od zanimljivih faca kojee se sreću kod Max-a. Možda nekom drugom prilikom.
Do tada pozdrav od Skitnice.
16.12.2002.
Dnevnik putnika