Stigao sam doma, još u petak, ali nisam stigao ništa napisati. U stvari nisam ni imao šta pisati. Put je prošao standardno. Jedino je nebo ovaj put bilo nekako «veselije» ili se meni samo tako činilo jer sam bio na putu doma. U stvari nebo je bilo posebno lijepo jer sam se, iz Bavarske sive svakodnevice, digao iznad oblaka i uživao u suncu koje me grijalo kroz prozor aviona. Negdje iznad Austrijskih Alpi, koje su uglavnom bile pod toliko željno očekivanim snijegom, osjetio sam posebno ushićenje jer su sve kotline od Grossglocknera prema Italiji – Udinama i Trstu bile pod izuzetno gustim oblacima koji su ih ispunjavali do samih vrhova planina i prijevoja prema slijedećoj kotlini. Kao da je sve netko zapunio gustim šlagom i izravnao čudesnom rukom vrhunskog majstora iz nekakve ogromne slastičarnice. Cijeloga me ispunio nekakav osjećaj bezbrižnog blaženstva i topline. Osijećaj koji nisam osjetio od davnih dana djetinjstva. Pravi ugođaj «neba», onoga kakvo sam kao dijete shvaćao iz nekekvih religioznig priča baka i nona.

Vidim da Šuran «lobira» za novo radno mjesto na račun nas poreznih obveznika – a prema nekoj američkoj sistematizaciji. «Gradski Manager». Najnovija i dokazano dobra stvar. Moš mislit – što bi rekla Torbarina. Kao da bi se htio opet udomiti na račun građana.

Na Badnjak sam bio pozvan na ručak kod prijatelja. Navečer sam pakirao poklone za sutradan. Ujutro, na sami Božić, bio sam bolestan. Nekakva viroza ili prvi znaci gripe. Jest me lijepo zapalo za kraj godine. Čak se i moji doma ljute na mene. Kao «kako sam si uopće dozvolio da se razbolim baš za Božić?! Stari rompikojon !» E pa stari rompikojoni ide sada u krevet, odbolovati svoje. A vama želim sretan Božić. Do Nove godine ćemo se još čuti.
I ne pretjerujte sa ićem i pićem u ove blagdanske dane..

Pozdrav od Skitnice.