ESEJI O OCEANU
Piše: Damir Miloš
Prijatelji, znajući da baš i nismo ljubitelji kopna, čestih pristajanja, nerijetko nas pitaju kako na brodu održavamo higijenu, i neizbježno - bojimo li se morskih pasa?
Istinu govoreći s morskim sam se psima, jedreći, susreo samo dva puta. Često sam ih puta vidio s obale, tijekom djetinjstva, a dobro se sjećam pogibelji nekoliko turista koji su se u pretjeranoj hrabrosti odveć udaljili od obala kvarnerskog zaljeva.
Jedreći, prvi put ugledao sam obalu Puerto Ricca. Pored nas izronila je poput samurajske oštrice savršena peraja. Umjesto straha, njegova je pojava u meni izazvala divljenje i zavist. Gotovo bez vidljiva pokreta tijela ili peraja, pratio nas je satima, radoznao, premda smo jedrili brzinom većom od deset čvorova, nimalo gladan ili željan ostataka hrane. Njegovo vretenasto tijelo odavalo je savršenu prilagođenost vodi, a znatiželja kojom nas je pratio skrivala je radoznalost neke nama nedokučive inteligencije. Zašto ljudi misle da velike psine od njih očekuju milostinju u obliku pomija?!
Drugi je susret za morskog psa bio mnogo bolniji. U blizini Bostona, trudeći se što brže prejedriti preostalih stotinjak milja regate, primjetili smo u moru goleme životinje. Kad bi im se pramac naše trideset tona teške jedrilice približio na samo nekoliko metara, lijeno bi se izmakle.
10.08.2003.