ESEJI O OCEANU
Piše: Damir Miloš
Nema tome tako davno, napuštajući Puerto Rico, imali smo čast jedriti u društvu s najvećim jedrenjacima današnjice, poput »Sedova«… Četiristotine članova posade, četiri jarbola, tisuće metara jedrilja, i kapetan… Mislili smo da takvi postoje još samo u romanima.
Primio nas je u svojim, poput faraona odajama, od mahagonija, ponosan na naslonjač izrađen od bao-baoa. Drvo, do boli uglačano, odavalo je stoljetno iskustvo njegovih prethodnika. Rukom nam pokaže na vrata, ostala su odškrinuta, a on kao da je zazirao od svjetlosti dana.
Promatrao nas je strpljenjem moćnika, očekujući mnoštvo pitanja, njemu dnevna, uobičajena. Ali, začudnost njegovih odaja uljuljala nas je u muk želje da se ovdje, i što duže, zadržimo. Naša ga je šutnja, čini se, pokolebala, odajući se pokretom ruke, lulu izvlačeći iz zapećka usana.
Ipak, najmlađi među nama, skrhan znatiželjom, upita ga što će njemu, danas, u onom ormaru, toliko pušaka. Cilj nam je New York, ne nekakva divlja i nepokorena kolonija.
Ha, nasmijao se, lulu vračajući među usnice na mjesto, ponavljajući pitanje, pućkajući, i ne pogledavši prema ormaru:
- Puške su tu zbog posade!
n a s t a v a k >>>
(Izvor: www.Morsko-prase.hr )
24.09.2003.
More