ESEJI O OCEANU
Piše: Damir Miloš
Iscrpljeni, osvrćemo se pogledavajući u smjeru broda, promatrajući munjama iscijeđene oblake što ostaju iza nas. Dva smo se dana probijali kroz vrlo jaku oluju, isprani stotinama litara ledene kiše. Kako još uvijek plovimo vrlo sjevernim dijelom Atlantika, u noći što je iza nas jedrili smo po pravoj snježnoj mećavi. Snijega ima desetak centimetara, nakupljen oko dijelova broda u vrlo neobične skulpture.
Nismo imali snage počistiti ga, premda bi to morali, prvenstveno zbog težine…Čini se da je s tim bijelim pokrivačem ipak malo toplije…Moramo ga počistiti. Konopi su tvrdi, zaleđeni. Grijemo snijeg i s toplom ih vodom polijevamo. Kao i uvijek kad je najteže, netko je smogao snage život nam učiniti veselijim. Pred ulazom u unutrašnjost broda stoji mali snješko, ukrašen metalnom šalicom za čaj.
- Šteta, bila je to prava oluja…
- Da, bila je…
- Kad bi nas netko slušao pomislio bi da se pravimo važni.
- Ha, a što bi drugo mogao pomisliti!?
Kako nekome objasniti da volimo strah što ga u nama izaziva ocean. I mogao bih reći da volimo ga poput mašte! Strah, ne ocean. Odavno već svjestan te činjenice često sam se pitao kako je moguće zavoljeti strah?
n a s t a v a k >>>
(Izvor: www.Morsko-prase.hr )
05.12.2003.
More