ESEJI O MORU
Piše: Radovan Marčić
Sve su jadranske razdaljine male. Isplovljavajući iz koje luke ili uvale u bilo kojem kursu uvijek vam je u vidokrugu neki otok ili kopno. U tom pogledu tri su dominantne boje u nizu nijansi. Modra mora i neba, bijela kamena i obale, i zelena na obali. Te su nam boje pratioci u plovdbi. Što je to tih boja rijetko se kad upitamo jer su nam postale uobičajene konstante.
Izdvojimo li ih iz okvira svaku možemo ogrnuti dugotrajnom i zanimljivom pričom. Ona o moru i nebu najviše je pričana, ali mogla bi i opet. Ovaj put o zelenom.
U toj su pak pokrovnoj boji crnogorične šume, trava, aromatsko bilje, cvijeće i najčešće makija. To zbirnim imenom nazvano zelenilo prema talijanskoj riječi macchia, još je jedna konstanta koju prihvaćamo malo znajući o njenom životu. To zeleno negdje je samo ovlaš porazbacano grmlje, a negdje gustiš, teško prohodna šuma, što i znači pojam kojim se naziva. Tek kad doplovimo nadomak obali koja izdaleka izgledala samo kao ploha zelenila i kad se s pažnjom zagledamo u makiju moći ćemo naslutiti njenu zapretenu snagu. Ona, spuštajući se s kosa ili zauzimajući zaravan kakve punte, potpuno zarobljuje obalu. Seže skroz do mora. Kao da je samo udari vjetra i valova prijeće da ne pođe i u more. Iako našušurena kao pjena izgleda uspavljujuće meka, svatko tko pokuša zakoračiti kroz nju odmah će osjetiti svu njenu oštrinu. Kad se nađemo među makijom, tamo gdje još nije progutala sve puteve i procjepe u toj općoj gužvi bilja, zagledamo li se u nju, shvatiti ćemo da je sve puno raznolikost.
Crniku ili česminu, odnosno hrast medunac, još nekako lako prepoznajemo. Uzmorcima je to drvo, koje se sječom niskih grana može uzgojiti u pravu visoku šumu i glavni ogrijev.
03.12.2003.