U toj su pak pokrovnoj boji crnogorične šume, trava, aromatsko bilje, cvijeće i najčešće makija. To zbirnim imenom nazvano zelenilo prema talijanskoj riječi macchia, još je jedna konstanta koju prihvaćamo malo znajući o njenom životu. To zeleno negdje je samo ovlaš porazbacano grmlje, a negdje gustiš, teško prohodna šuma, što i znači pojam kojim se naziva. Tek kad doplovimo nadomak obali koja izdaleka izgledala samo kao ploha zelenila i kad se s pažnjom zagledamo u makiju moći ćemo naslutiti njenu zapretenu snagu. Ona, spuštajući se s kosa ili zauzimajući zaravan kakve punte, potpuno zarobljuje obalu. Seže skroz do mora. Kao da je samo udari vjetra i valova prijeće da ne pođe i u more. Iako našušurena kao pjena izgleda uspavljujuće meka, svatko tko pokuša zakoračiti kroz nju odmah će osjetiti svu njenu oštrinu. Kad se nađemo među makijom, tamo gdje još nije progutala sve puteve i procjepe u toj općoj gužvi bilja, zagledamo li se u nju, shvatiti ćemo da je sve puno raznolikost.

Crniku ili česminu, odnosno hrast medunac, još nekako lako prepoznajemo. Uzmorcima je to drvo, koje se sječom niskih grana može uzgojiti u pravu visoku šumu i glavni ogrijev.