U osamu pustu sklonila se Tuga,
Bi joj žao ljudi, pa ostavi svijet;
Za cjelovom Bola, nerastajna druga,
Kretala se vjerna - crni suncokret.
Oltar mu je digla u pećini hladnoj,
U uzdahu gorku ljubila mu čar;
I u suzi jasnoj - jasnoj ko i jadnoj -
Ponajskuplji srca stavila mu dar.
Gori suza, gori - plače Tuga, plače -
Ko svjetiljka vječna uz idola svog;
U osami pustoj gori sve to jače
Blijeda zvijezda srca i tajni joj bog.
A u svijetu tamo zasićenih usta —
Gužvalo se meso i pjani mu klik,
Napeta mu žica brenčala je pusta
Ko da joj je umro prvi umjetnik.
Al jednoga dana tud je ljubav prošla,
I gomile pjane opsinu joj žar,
Dva je draga našla i umah je pošla,
Da za vjenčić pirni nade im i dar.
I išla je dugo, - dugo i daleko,
Dok umorna panu na neznani prag;
Tu kroz duge vijeke plakao je neko,
Dok najčišći kamen ne isplaka drag.
A gorio kam je u pećini hladnoj,
Ko jedina zvijezda vrh sumorna sna,
I u suzi jasnoj - jasnoj ko i jadnoj
Pjevao je Bolu vječno Gloria!
Ljubav se je dječjim nasmijala klikom,
Srećna uze suzu - dragi alem-kam -
I rodenom rukom svojim miljenikom
O čelo ga stavi - ko da Bog bi sam!
Ginu dan i sanci i stoljeća cijela,
Tuga često zađe pod otaki krov,
Da poljubi dragulj dragima vrh čela,
Da im blijedom usnom dadne blagoslov.
Silvije Strahimir Kranjčević
07.08.2003.
Poezija