|
|
 |
Poezija |
izabrane pjesme |
 |
Sviđa mi se, sviđa mi se
Sviđa mi se, sviđa mi se
mojoj miloj
vise sise.
lijepo vise
te dve sise.
dvije sise ljepotice
dvije dojke mljekrice.
te dve sise
lijepo vise
sviđa mi se,
sviđa mi se.
dvije sise krasotice
mile moje ljubotice.
kad ih ljubim
milo mi je,
kad ih milim
toplo mi je.
ba me briga,
neka vise
te dve krasne
tople sise.
lijepo vise
te dve sise,
sviđa mi se,
sviđa mi se.
|
Oda zahodu
Zahode, pjevat o tebi hoću,
slavnija rupo od svake rupe,
usluge tvoje danju i noću,
čekaju golo rumeno dupe,
muhe to oko tebe se kupe
kolo su drevnih, usranih Muza;
počast ti daje i moja guza!
Zahode, vrli kraljevski trone,
do tebe stope katkad su teke,
kad vjetrovi se kroz crijeva gone
tad plaćaju se najmanje greke,
i car ti ponizno prilazi, pjeke,
rijei se tada svih carskih uza;
počast ti daje i moja guza!
Primi je blago, dobrostiv budi,
neka je tvoje naručje stiska,
osrednje tovno govno ti nudi,
kao oboa trubeć, bez piska;
najljepi ukras tebi je driska,
a prdac njoj je tek anakruza;
počast ti daje i moja guza!
Ti stihova si knjiica cijela
i svatko moe seruć pročitat
na zidu tvome sabrana djela;
čija su? to i ne treba pitat,
guzobris svaki jedan je citat
a sraćka sonet dirljiv do suza;
počast ti daje i moja guza!
......
| Proljeće Ivana Galeba
(ulomak)
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih muica to oko moje glave igra tjeran u kovitlac dakom vjetra koji po tek prosuenoj zemlji ara male virove praine, već da to oko mene ume moja minula proljeća. mirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već ivotu ne treba traiti drugog cilja ni dubljeg smisla.
Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa akom zvijezda nad glavom i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve elje ute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrtene ruke.
| I OPET MI DUA SVE O TEBI SANJA
I opet mi dua sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaenstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči to se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Jo u nebo gleda i ivota čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...
Aleksa antić, 27. kolovoza 1896. | BEZIMENOJ
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom ute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teko, kada stvari ute
i kad se mijenja proslost, san i java.
| |
| 
|
vremenska prognoza |
|
|
|
 |
| |
|
pretraivanje |
|
| |
