Subota, 11.10.2003, Munchen
Opet sam na putu i opet u Munchenu. Samo na desetak dana, ali sve mi tee pada boravak od kuće. Dri me misao da sam već idući tjedan doma.
Od dosade sam opet malo skitao po Munchenu, lunjao po dućanima, gledao ulične artiste, sluao Peruansku glazbu, gledao vjebe vartogasaca nasred Marienplatza, pojeo ŤSemel mit Wurstť na Wiktualienmarktu, popio pivce (bezalkoholno :-( ) u Augustineru i potroio gomilu love na kojekakve gluposti i poklončiće. Ne da mi vrag mira pa moram kupiti neto za one moje doma. I praznici su pred vratima, pa nije zgorega imati nekakvu sitnicu za svaku dragu osobu.
Cijelo sam jutro, muvajući se među ljudima, vukao sobom nekakav osjećaj nostalgije za kućom i sve skupa me nije previe veselilo pa sam već u dva sata sjeo na vlak i zapičio prema svome hotelu.
Sjedeći uz prozor promatrao sam ljude na peronima, gledao kako svaki od njih uri nekome svome cilju, nekome susretu ili povratku kući, zaokupljeni mislima i ne primjećujući da ih netko gleda.
Danas sam napokon primjetio i kuće uz prugu. Tko zna zato? Tu su odavno i nisu nita posebno. Obično ih ne gledam, ne primjećujem, jednostavno prolazim pored njih gledajući ih, a ne videći ih. Ali danas sam ih primjetio, a naročito jednu malu, okruenu paljivo oianom čempresovom ivicom iznad koje su umorno pognuli glave prekrasni suncokreti čije su ute grive činile posebno uočljiv kontrast sa zelenilom ivice. Zbog njih, suncokreta, sam i primjetio kuću. Nita naročito od kuće, mala, ne ba nova, ali nekako sa duom. Barem se meni takva učinila. Bljesnula mi je misao kako sam ovuda proao doslovno stotine puta i nikad je prije nisam vidio i pomislio sam kako je to na neki način nepravedno. Nepravedno prema nekome tko tu ivi, tko joj se veseli i dolazi joj s radoću, netko tko s ljubavlju odrava onu ivicu i uzgaja suncokrete. Pomislio sam koliko taj netko ima osjećaja prema toj, meni potpuno ravnodunoj, građevini, prema svome domu i prema onim dragim mu osbama koje tu ive.
Naravno da sem se onda sjetio svoje kuće i mojih doma i ponadao se da netko od njih ba taj tren misli na mene. Stislo me opet neto u grlu i grudima i opet me obuzeo onaj teki osjećaj nostalgije za kućom. Onda sam počeo prekapati po vrećicama u kojima su bile gluposti koje sam kupio samo da bih odagnao takve misli. A i moja stanica je slijedeća pa se valjalo pripremiti jer je vlak bio pun putnika koji su uglavnom ili na aerodrom.
Danas je tekma u Zagrebu igramo protiv Bugara. Nisam neki ljubitelj nogometa, ali kad sam daleko od kuće onda je i nogomet dobar da te podsjeti na dom. Nadam se da ćemo odigrati kako treba i da će biti nekakav izvjetaj na Eurosportu. Valjda nai neće opet neto uprskati, kako već znadu.
Idem sada Ťoffť, dosta mi je pisanja za danas, a i ova nostalgija me ba gadno zgrabila i davi me. Idem malo skitati.
Pozdrav od nostalgične Skitnice.
12.10.2003.
Dnevnik putnika
tampanje
