Dnevna žega veæ se poodavno uvukla u kafiæ i muhe su lijeno kružile oko prašnjavih lampi iznad šanka dok je Benitto usporeno brisao fleke od jutarnjih kava na šanku.
Mane, vozaè busa bez stalnog angažmana, sjedio je za najsjenovitijim dijelom šanka tražeæi nekakav dašak propuha, koji je svakih toliko naletio iz otvorenih vrata zahoda noseæi sobom i dah «freškina» iz septièke jame. Ispijao je veæ drugu «tursku» kavu, kako je znao nazivati dugi i tanki espresso koji mu je Benitto veæ po navici spremao bez pitanja èim bi se Mane pojavio na vratima. Sezona je bila takva da nije našao nikakav fiksni sezonski posao veæ je s vremena na vrijeme uskakao i popunjavao rupe u raznim agencijama vozeæi grupice uspavanih turista do Plitvica, Postojne ili Lipice.
- Mi šon auto..., auto... octonio, orkodindio. – uleti Pepi u kafiæ i prestraši i Benitta i Manu koji su skoro knjavali u polumraku kafiæa uspavani podnevnom žegom.
- Ma te prego Pepi, oæeš da flipnem na licu mjesta. Šta se dereš kog jarca !!! – gukne Mane, koji je veæ znao nešto po domaæu i još jeno malo talijanskega. Žena mu je bila bumbarka, tu negdje iz Galižane, pa htio ne-htio ponešto je nauèio i talijanski.
-- Ti ga visto Glas istre oði, a ? Finalmente je neki doša na ideja da napravi klub za nas auto... auto...orkodindio, non me va šta parola.
- A-U-T-O-H-T-O-N-A, Pepi, autohtona. – poduèava Benitto Pepija kojem to oèito nekako zapinje u grlu. - Ma daj Pepi, pa to ti je gore nego da su vas proglasili boškarinima. I onu su autohtona vrsta.
- Auto..., auto... ma va fan kulo. Non me va e gotovo. A kako mislis to za boskarini? Sta ima veza boskarini i to auto... auto...?
- Anke boškarini su istarska autohtona pasmina i ki hi uzgaja dobije od države neku subvenciju, kakove šolde. To bi ti bilo kako kakova pomoæ da hi moreš držati da ne izumru. Mislim na boškarine. Te ga kapi? – pokušava Benitto bitii jasniji. – A vi autohtoni istrijani æe te dobiti un bel kaco di njente di tuti kvanti. I kako si ti autohtoni kad ti je nona bila švabica? Tedeška di Baviera. Ti si bštardin u drugom kolinu.
- Ma va kagar Benitto, ke baštardin. Mia nona jera una brava dona e jera spozata kon mio nono. In kjeza, e !. Ma ke ideje ke ti vengono in mente?! E kako onda ja morem biti bastardin, a?
- Belo mio, ti ga sangve mista - imaš mišanu krv. Mišanac. Krvna žrnca su ti spackana s bavarskin patatinama i birom.
- Štroncade Benitto, štroncade. – odsutno klima glavom Pepi.
- I moj dida je bija ovdin u vojsci za vrime Vranje Josipa. – bubne Mane. – Moga bi i ja onda tražit da dobijem vola, a?
- Kakvog bi ti sad vražijeg vola, a Mane - tko je uopæe govorio o volovima? – zine Benitto piljeæi u Manu i pitajuæi se odakle je ovaj sad tresnuo. Pa pio je samo onaj tanki espresso.
- Pa 'esi li reka da bi Pepi moga dobit vola jer je auto.., auto..., ono, znaš i sam. I moj je dida doša ovdi služit caru i prije Pepijeve babe. Doša je iz Like, a ne iz njemaèke i bija je topnik Vranje Josipa. Mi isto imamo krompira koliko ti srce oæe. I još kakvih, a bome i dobre rakije. Nema piva. A bome ni vina.
- Ti onda traži da i tebe prime. Možda æe davati Autoctovnicu umjesto Domovnice. Ali volove neæe djeliti. Volovi su sve to izmislili pa æe i djeliti Autoctovnice. – doda Benitto i poène rastjerivati muhe koje su se veæ poprilièno obezobrazile i lijeno poèele slijetati i plaziti po šanku.
- Orkodindio ti ga propriijo raðon Benito mio. Meljo baštardin ke boškarin. – trgne se Pepi - Ve saluto ðente. – zazuji opet i odjuri prema centru držeæi se sjenovitog dijela ulice.
Mane i Benitto i dalje su nastavili uspavano knjavati u hladu kafiæa hvatajuæi svaki dašak propuha iz zahoda. E jest smrdilo. Po freškinu i po Autoctoniji.
Crni Roko
30.01.2011: 2228
03.08.2004.
Kratke prièe
štampanje
