Nisam od onih koji plaču za svaki ku*ac, ali taj dan sam, kunem se, plakao kao kina godina.
Umro je stric poznanika mog prijatelja u pedesetdrugoj godini ivota. Patolozi su stavili u izvjeće da je umro prirodnom smrću, dakle laički gledano umro je na kraju svog ivota. Nema nita ljepe od obdukcijske dijagnoze: prirodna smrt, jer to bi ako nita drugo trebala biti utjeha za sveukupnu oaloćenu rodbinu i tugujuće prijatelje. Nije se eto patio od dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti, poput raka, trihineloze ili kravljeg ludila. Jednostavno je umro prirodno. Jo ako je kihnuo u snu, znači da su mu svi anđeli i svi sveci bili naklonjeni za ivota. A to nije mala stvar.
Vijest o smrti strica poznanika mog prijatelja dobio sam pod čudnim okolnostima.
Pod jedan, noć prije sanjao sam da mi je ispao lijevi kutnjak to je, prema starinskim vjerovanjima, siguran znak da će ti odapeti neko blizak. Iako nisam praznovjeran, ovakvo pretkazanje u snu obično bi me čitavi dan dralo budnim. Istinabog, probdio bih i one dane kada sam sanjao ive mrtvace.
Ako usni da sam umrla, znači da si mi produio ivot za jo par godina, govorila je moja pokojna mama koja je postala pokojnom već u tridesetsedmoj. Pregazio je tramvaj kada se pijana vraćala s poslovne večere na kojoj je, kakve li ironije, pred poslovnim parterima iz inozemstva referirala o sigurnosti prometa na naim cestama. Preivjeli svjedoci tvrde da je uspjela armirati alkoholizirane predstavnike transportne tvrtke iz Amsterdama. No umjesto da osvoji uglađenog ljubavnika iz Nizozemske odjednom je na sebi imala ezdesetak putnika tramvaja, mahom ljakera iz oblinje cementare. Ni danas si ne mogu oprostiti to je nisam sanjao mrtvu. Moda bi je to spasilo od tramvaja.
Pod dva, koliko god ovo blesavo zvučalo, to sam jutro ustao na lijevu nogu. Ne bilo koju, već ba na lijevu. Obuzela me je jeza čim sam vrcima prstiju lijeve noge dotaknuo parket. Odmah sam je zabacio unatrag poput jebenog Bruce Leea i tri puta hračnuo na pod od čega je jedan pogodak bio u sridu moje papuče. Da nisam pod hitno morao ići piati, kunem se da bih čitav dan ostao u krevetu. Ovako me je sila prirode natjerala da se suočim s nadolazećim nedaćama. I nisam ih dugo morao čekati.
Pod tri, taman kada sam novinama brisao zahodsku dasku, koju sam maločas popiao, na vratima se pojavio električar Mika. Mislim, ku*ac je moj on električar, nema ni osnovnu kolu, ali se čovjek razumije u fiziku pa tako i u struju. Kako je meni hitno bio potreban tednjak, jer sam od silnih sendviča s polly salamom prestao srati, pustio sam Miku u stan. Pokazao sam mu pokvareni tednjak i dobronamjerno ga upozorio na crne slutnje.
Zar je petak trinaesti?, prestravljeno me je pitao.
Nije, odgovorio sam nakon kraćeg razmiljanja.
Onda se nemamo čega bojati, zaključio je u svojoj naivnosti.
Slegnuo sam ramenima i prepustio ga sudbini. A to da je sudbina ko jeeva guzica, shvatio sam kada sam jadnog Miku pronaao ukopčanog u teker. Tresao se u ritmu Sambe i samo Bog zna da sam tada imao kameru i bilo kakve udaraljke, snimio bih spot za Porina. Ovako sam se morao zadovoljiti lopatom. Dva srdačna udarca između trećeg i četvrtog prljena Mikine kraljenice bilo je dovoljno da odloim lopatu pod krevet. Rezlutat svega: Mika će jo dugo nositi chirokezu, a ja i dalje ne serem zbog pokvarenog tednjaka.
21.04.2011: 1159
21.01.2007.
R&R priče i poezija
tampanje
