Aleksej Orel
KEMOGRAM katarza osobnog lumena
četvrtak, 24.02.2011. u 19.00 sati
Caffe bar Sax, Kumičićeva 1, Pula
Ciklus Kemogram predstavlja seriju bezaparatne kolor fotografije nastalih 1998. godine na asfaltu Nezakcijske ulice u Puli.
Njegova vrijednost nalazi se u tome to je koritena tehnika intuitivnog slikarstva na fotoosjetljivom materijalu, a jedinstvenost jer se koristio zahtjevan kolor proces izrade fotografija to ga, po dosadanjim saznanjima, čini jedinstvenim.
Autor je nakon viegodinjeg boravka u potpunom mraku, kojeg zahtijeva ručna izrada kolor fotografija, intuitivno iznio foto-papir i kemikalije na svjetlo dana i time, po svim pravilima fotografske struke, u potpunosti unitio foto-papir. Ovim činom destrukcija postaje nova konstrukcija u kojoj aplikacijom kemikalija po fotoosjetljivom materijalu nastaju nova djela. Proces njihovog stvaranja po prvi puta moe biti uistinu praćen i viđen, to autoru donosi oslobađajući osjećaj dugo sputavan od krutih pravila razvijačkih tehnika fotografije.
Katarza osobnog lumena
Ono najintimnije u svakom fotografu obuhvaća njenu fasciniranost i nepatvorenu ljubav spram svakog oblika svjetlosti.
Priča zapravo počinje vrlo davno, njena geneza nastaje očaranoću jednog djeda svjetlosnim crtanjem, njegovom dječačkom radoznaloću i zanesenjatvom. Kao i sve velike ljubavi, i ova je iziskivala apsolutnu predanost bez sumnji nesigurnog uma i neizvjesno isčekivanje ponovnog viđenja, podravana samo sjećanjem na varljivi trenutak doivljenog i dodire u tami...
50
50 je broj godina koje je djed proveo u tamnoj komori, oslanjajući se na taktilne fragmente dobro uhodane veze koji su rezultirali radoću opetovanog susreta s prolim trenutkom. Čarobne ljubavne napitke i njihove recepte predao je u ruke unuku koji je s djedovom straću 15 godina ispunjavao malu tamnu sobu svojom osobnoću.
Ljepota potpune tame, glatki dodir papira, svjeina kupke razvijača, blagi zvuk kapljanja tekućine...
...sve do jednog jutra. Kada je unuk učinio neto nepojmljivo. Tada je papir, sa razvijačem i kemikalijama izneen vani. Tada je, po svom fotografskom vjerovanju, kreacija na papiru trajno nemoguća a papir nepovratno uniten.
Ba tada, kada je osobna zaljubljenost u svjetlost, ona najintimnija koja se mjeri tisućama lumena, eruptirala vani, i stvorila upravo tamo na ulici ispod otvorenog neba, na asfaltu izljubljenog neumoljivim suncem, povezani niz slika rođenih zbog, uz i sa fotografskom ljubavlju.
On slika! Doslovno slika! Prstima, dlanovima, bosim nogama...On prolijeva, gazi, fljaska, razmazuje, vuče...onim i po onom po čemu se, zaboga, ne smije! Oslobađa nove slike, boje, nijanse, mirise, veseleći se eksponiranju dugo i strogo čuvane dragocjenosti od nemutih dodira. Pa bilo to i samo Sunce glavom i bradom.
Djed nije rekao ni riječ.
Znao je. Izlazak osobnog svjetlosnog toka, toliko dugo dranog u potpunoj tami, predstavlja nemjerljivi ushit, radost čistoće osjećaja zbog novootkrivene slobode.
Katarza osobnog lumena to uistinu jest.
To je rad, proces, ishodite i oslobođenje najintimnije priče, one sjećajne, transgeneracijski prenoene i osobne. I kao i sama kemografska tehnika, i ona je prvi puta eksponirana osobnoj svjetlosti promatrača, zbog koje i sama postaje slobodna.
Afrodita Bulajić
21.02.2011. |
događaji
tampanje
