(...) U dobi srednjih godina, ne sluteæi da ulazi u svoj zreli period stvaranja, Bobanoviæ Æoliæ otvara se jeziku apstrakcije i otada se ne odvaja od njega. To je bilo 1970. godine, da bi odnedavno, svega nekoliko godina unatrag, zapoèeo s istraživanjem kojemu je rezultat novi ciklus akrila (u kombiniranoj tehnici na juti), prepoznatljivom po reduciranom koloritu crveno-modro-crnih kombinacija na bijeloj podlozi. U takvim trobojnim varijacijama, izmjenjuje manje ili više koloristièki dinamiziranu masu (na formatima koji ne premašuju 100x120 cm) koja poput nakupine smisla, lebdi u bestežinskom bijelom prostoru slike. Rijeè je o radovima koji na umjetnikovom razvojnom putu predstavljaju pomak kojeg je lako previdjeti, jer iz njih i dalje zraèi ona ista fascinacija morem, vedrinom neba i svjetlom Mediterana, sveprisutnim na platnima veæ od kraja devedesetih. Korak dalje osjeæa se i u oslobaðanju od konteksta mjesta - situacijskih prizora iz života s morem, koji su dosljednoj geometrizaciji usprkos, oku pružali radost da u njima gleda jedra i prove trabakula.
(...) radovi koji su prethodili najnovijem ciklusu, bili su uvjetno reèeno slikarskiji po tretiranju slikarske površine kao dvodimenzionalne zadanosti. Suprotno tome, kod najnovijih radova primjeæujemo sklonost kiparskom modeliranju. Bijelu pozadinu osjeæamo kao trodimenzionalni prostor zahvaljujuæi obojenoj masi koja lebdi poput kakvog entiteta. Slika je polje prozraènih rubova, nemjerljivih dubina spremnih za prihvat materiène jezgre, tijela koje se ukotvilo u središtu. Plošnost i koloristièku raznovrsnost iz serije trabakula i drugih radova nastalih u istom razdoblju (More šumi mene, ili Munje dotièu uvalu, 2006.), zamijenili su spontanitet i gestualnost.
Po nužnosti stvari promjena se dogodila i u stupnju apstrahiranja: s oka kojim gledamo, težište se prebacilo na misao kojom vidimo. (...)

/Sabina Salamon, iz teksta predgovora/