Nakon neuspjelog pozivanja i slanja poruka sa telefonina peruanica - iznervoziran krenuo sam setnicom po grebenu iznad oceana i naisao na veeliikkkiii shoping centar, a bas nisam htio ici u shoping, ali kad mi se preprecio - sta cu - idem malo skicnut sta ima - kad ono shop od North Face-a i jos neki ducani sa planinarskom opremom.



Udjem ja u ducan od North Face-a - jer nam treba vodonepropusni poncho za nasa daljna putovanja po Peruu - pitam ja - potencijalnu verenicu - da li ima poncho. Napravila je zalosnu facu i tuzno rekla da nemaju, ali da probam u nekom drugom ducanu u istom shoping centru. Odem ja u taj drugi kad ono - corak i tamo. Salju oni mene u treci i tamo sam naisao na jedan odgovor koji mi se jako svidjao, a on je bio: "Nemamo mi poncha, ali probaj u Sol Alpaca. Tamo ti imaju - garant!" Ostao sam k'o posran. Ja trazim nesto za kisu u gradu gdje dvije tisuce godina nije padala kisa. Mislim, stvarno.;)) Pokupio sam se podvijenog repa i izasao iz ducana.

Od tuge i razmisljanja otisao sam u obliznji birc ne bi li popio Cusquena (peruansko pivo). Narucio sam pivo - zvrjao naokolo - sve dok nisam ugledao televiziju i u gro planu Štimac ljut k'o siba. Bila je to snimka razocararavajuce tekme sa skotima. Odgledao sam zadnjih 15 minuta, sutke platio - i pokunjeno otisao prema ribljem restoranu - valjda najboljem u Miraflores-u - tako je bar rekao vlasnik hostela gdje smo odsjeli - gdje sam se dogovorio sam Marijanom i Aljosom da se nadjemo. K'o da se dogovaramo da se nadjemo u SKAndalu - na to mi je taj dogovor licio. Mogli bi reci da Miraflores znamo uzduz i poprijeko.;))
Kad smo dosli tamo - sa napucima od vlasnika hostela sta on voli pojesti tamo - trebali smo cekati na red za stol koji je trajao nekih 20ak minuta, a onda - hedonizam od hrane. Evo, sad kad je se sjetim - gladan sam.;)) Jedno predjelo smo uzeli - sirova hoba, sirovi skampici i jos nesto izmarinirano u necemu sto je tako dobro bilo - barem meni - a onda sve i svasta pohano i na kraju - meni najbolje - black tacu tacu.

Nakon toga bilo je vrijeme da odemo jos jednom do oceanskog shoping centra da si ostatak skvadre pogleda sta se sve nudi tamo. Ostali su zacudjeni i rekli su zadnji da u Limi - odnosno Peruu - vracamo se tamo i svu lovu sto nam je ostala trosimo bezumno.;)) Doslo je i vrijeme za kupit nesto za u bus - voda, neke grickalice, nesto.
Poslije kupovine - otisli smo nazad u hostel po stvari i jos na cakulicu sa Angelom - vlasnikom. Oko 21h smo zakljucili da bi mogli lagano prema (privatnoj) busnoj Cruz del Sur. Angelo je bio toliko ljubazan da nam je nazicao taxi za manju cifru da nas vozi tih 10ak minuta. Busna - super. Predobra. Prvo - posto sam preko neta kupio kartu za Huaraz - dobio sam vaucher, pa sam na busnoj trebao zamijeniti za pravu kartu, a nakon toga - predaja prtljage kao u avionu. Uslijedilo je nekih sat vremena cekanja uz gledanje latino- americkih vijesti, a potom ukrcaj u bus - ultra-mega-konfornog. Dzabe ja vama govorio o mogucoj konfornosti koju covjek moze dozivjeti u busu - ovo je cista perverzija. Sicevi koji se mogu spustiti, brat bratu, za 160 stupnjeva, tablet kod ispred svakog sica na kojem ima filmova, mjuze, knjiga, ... i jos mjesta za noge k'o u prici. Ma, milina. Jos i dobijes i pijacu i neki lagani obrok.
Put je trajao od 22.30h do 6.30h i prosao je vise-manje spavajuci. Kad smo dosli u Huaraz - rekao sam sebi - to je to - osvrnuvsi se oko sebe za 360 stupnjeva. Sve je na neki nacin - uzbrdo - sto me veseli.
Kad smo se smjestili u hostel - jeli smo dorucak i isli do grada gdje su - valjda - iz cijele Ancash regije (u kojem je glavni grad Huaraz) dosli svi vrtici, skolski i univerzitetski predstavnici i marsirali tik do glavnog trga - Plaza de Armas. Tamo smo ih gledali jedno vrijeme i onda smo odlucili otic do hostela - oni k00lirati,a ja da se javim. Bilo je i vrijeme.;))

Toliko za sada od mene.

Voli vas sve.
-g