Kada smo se probudili - sretni i zadovoljni sto cemo i drugi dan prevesti u totalnoj divljini bez da vidimo covjeka, a kamoli trag civilizacije - skuhali smo caj, pojeli dorucak, spakirali se i put pod noge.
Bilo je 9h ujutro kada smo sve spakirali i nadobudno smo krenui, a posto nas je cekalo jos podosta kilometara odlucili smo da cemo hodat do 20h.




2012. godine dobar dio sume, a samim time i staze je izgorio u ogromnom pozaru, a tu su i nama zapocele muke - orijentacijsko-psihicko-mentalne.:)
Suma, rijeka, jezero, gustiš, strme stjene, nepristupacne obrasle staze, otisci od raznoraznih zivotinja, a mi trebamo sto prije proci taj dio i doci do zacrtanog cilja tog dana - do nekog jezera. Nije bilo nikakve sanse da stignemo do tog jezera, ali smo se napokon docepali nekog jezera prije i rastegnuli sator - u 20h.:) Poslije vecere - riza sa 4 vrste sira i tuna. Rekao bi - luksuz u divljini.:)
Rano dizanje u 5.30h bila je Mirjanina ideja jer je ona - Cura sa ciljem iliti Woman on the mission.:)
Cilj joj je bio doci do kraja dana do hostela, tuša i do (mekanog) kreveta. Meni se dopala ta ideja i objerucke sam je prihvatio. Dizanje je proslo u maniri ko i proteklih dana - dorucak, spremanje i pokret.
Krenulo nam je super - uz pomoc trekking karte, nabadali smo moguci put. Tu i tamo bi vidjeli nekakvu ljudsku stopu i bili ful sretni zbog toga.:)
Trebali smo preci jos jedan Paso - ovog puta puno nizi na cca 520 metara, ali ili smo mi nesto fulali ili su nas sentieri malko zeznuli. Bilo kako bilo - sreli smo dvije cure iz suprotnog smjera - nakon 2 dana. I mi i one su bile sretne sto vide ljude.:)
Sentieri su nas vodili u podnozje, a nakon toga su se iznenada kao sto su se i pojavili - tako su se i izgubili, a i mi - skupa sa njima.:)
Bili smo dosta visoko, pa smo vidjeli jezero, zonu požarišta - tamo gdje nikako ne bi smjela biti - bar po nama. Cinilo nam se da se vrtimo u krug. Nekako je trebalo spustiti niz strmicu koja je vodila drito u opozarenu sumu. Grdi put, ali svladali smo ga. Spustili smo se do rijeke i Mirjana je rekla da joj se cini da smo ovdje prosli jucer i da je tamo gore Paso Beban!? Zbunj totalis.:)
Pogledali smo na sat - 13:20h. Realno do ceste bi trebali doci oko 22h - istim putem kao i prije dva dana.







Cura sa ciljem se zapicila i pocela mastati o nekom džakuziju, a ja - besciljni kakav sam bio - samo sam je usporavao jer, brate, nisam mogao pratiti Curu sa ciljem + zensku intuiciju. Ja sam mastao ni o cemu - mozda o pauzi od jednog dana, ali nisam imao vremena za ikakvo mastanje jer sam morao kaskati za Curom sa ciljem.:) Kada smo napokon dosli do refugia bilo je oko 20h i mrak se spustao opako. Znali smo da se trebamo pozuriti i barem neke kriticne tocke tog puta napraviti dok se imalo ima dnevnog svjetla. Zapicili smo se, presli te tocke i malo usporili.
Jos jedna velika prepreka nam se pojavila na putu, a to je bila rijeka koju smo prije dva dana bez problema presli, ali ovog puta je bila dublja i brza. Mirjana je skinula cipele dok sam ja - junacki - koracao po vodi.:)

Presli smo rijeku i nedugo zatim zaculi automobile. Civilizacija, ljudi, ...
Bilo je 21:40h - mrkla mrakuša. Cura sa ciljem - na domaku od svega 20ak km od zacrtanog cilja - je zapisala broj taxi sluzbe koja nas je prebacila do tamo gdje smo izasli iz sume i kada smo izasli na cestu - prvo je palo neuspjelo stopiranje - a potom smo se odlucili zvati taxi sluzbu. Nakon par neuspjelih pokusaja, dobili smo dispeèera i narucili taxi koji je dosao po nas za nekih po ure. Lijep, uredan, mirisan, topao auto. Do hostela nam je trebalo nekih 20ak minuta, tako da smo bili u hostelu oko 23h.
Kada smo rekli da imamo rezervirano na ime Goran - tip na recepciji nas je u cudu pogledao i rekao da imamo rezervirano za 27. i 28.2., a da je danas 26.2.:)))
Ne znam kako, ali dobili smo jedan dan viska u zivotu. Bili smo uvjereni da je 27.2.:)
Pitali smo ga da li ima slobodno za dvoje, a on - mrtav hladan kaze da nema. Sva srecaa, pored nas na recepciji su bili neki brazilci koji su isto tek bili stigli u hostel i rezervirali su sobu za njih 6, ali dvoje nije doslo jer su imali neke probleme sa avionom, tako da smo uletjeli na njihovo mjesto. Juppiiiii. Vise srece nego pameti - sva 3 dana:))
Danas - napokon - 27.2. - smo si uzeli slobodno. Isli smo do grada pocastiti se. Bili smo u restoranu koji ima spiku da platis 165 pesosa - sto bi u prijevodu bilo oko 16.5 USD - i jedi koliko hoces, cega hoces. Od nekih salata - tipa krompir, neke varijante francuske, brokula, cikle, zelene salate, maslina, ... - pa do nekog mesa. Ako ne pojedes sve sto si uzeo - placas penale. Po meni - fer i korektno. Nakon restorana, krenuli smo traziti neke kolace - i upali u neku slasticarnicu/cokolatieru. Samoubistvo hranom.:)) Nakon svih tih delicija - ekko nas u hostelu - k00liramo prije nego sto se bacimo na pravljenje vecerice.
Sutra gremo pogledat neki glecer iznad grada.pa rucak/vecera - i lagano opustanje prije spavanja. Preksutra cemo reci dovidjenja ovom stvarno prelijepom dijelu svijeta.

Voli vas sve.
Guzo - sa onkraj svijeta

ps. Za justo tjedan dana - ekko nas u Puli. Nekako je to brzo proslo - unatoc tome sto smo dobili jedan dan viska u zivotu.:-P AlegriJa.:)