Danas opet piem dnevnik. Nemam nita pametnije za raditi pa eto da napiem malo ta se deava Ťna terenuť. Ukratko - nita.
U Munchenu sam i malo sam Ťo de balať to hoće reći da sam Ťu klincuť. Neraspoloen sam jer nisam doma u ove predblagdanske dane. Ovdje je sve u znaku Boića i Nove godine već skoro mjesec dana. Munchen je ukraen kao kakvo veliko Boićno drvce, pun drvenih kućica u kojima se prodaju kojekakve Boićne nepotrebne sitnice koje su svi nabavili već lani ili preklani. Ali Ťđinđať nikad dosta i svake godine je to novi Ťbusinessť. Na tri-četiri dand-kućice s tim nepotrebtinama otpada jedna kućica s kuhanim vinom i weisswurst kobasama. Nevjerojatno koliko loču ti Nijemci. Sve. Cijele godine pivo, a kada dođe vrijeme Weihnachten-a (Boića) onda navale i na kuhano vino.
A mogu slobodno reći da i nije loe to kuhano vino, naročito kada je vani ispod nule, a ti alabaza po gradu par sati. Onda stane negdje i natanka jedno toplo vince (nekada zna bacati malo i na ocat Ťso je na ocatť to bi rekao sokrat na naem forumu ) i moe nastaviti dalje.
to se tiče onih njihovih bljedunjavih kobasica (weisswurst), ni nakon toliko vremena provedenoga ovdje, nisu mi jasne. Kau da je to mesna kobasica, ali mi nije jasno kako je tako bijela. Onda mi je netko jednom prilikom rekao da toliko Ťispiruť meso da i kobasica dođe bijela. Moe biti da je tako, a moe biti i da mi je netko uvalio rog za svijeću. Okus im je za nae gute vrlo - nikakav. Najvie se osjeća gut nekog začina koji baca na kimel. Ili je to od kupusa koji ide uz te kobase, a u njega stavljaju kimel. Uglavnom jeo sam ih jedno dva puta i nita. Izgubio sam volju za kobasama. Jedva čekam da dođem doma i da tu izgubljenu volju vratim u nekoj otariji s dobrim domaćim kobasicama i ombolom.
Guva u centru je, u ove predblagdanske dane, ogavna. Mislio sam da je to tako samo subotom, kada ljudi nisu na poslu pa idu u shopping. Ali vraga. Bio sam u utorak predvečer u centru i guva je bila ista kao u subotu prijepodne. Svugdje. Na cesti, u dućanima, u podzemnoj... Nevjerojatno. Kao da si uletio u onu guvu nakon nogometne utakmice kada s punog stadiona nahrupi gomila.
Probao sam i ja malo zujakati po dućanima, ali izgubio sam volju jer se umori kao pas nastojeći eskivirati isto takve očajnike koji pokuavaju kupiti nekakve Boićne i Novogodinje poklone. Ako ima kakvu torbu u ruci mora paziti da ti je taj kaufer-stampedo ne istrgne i da onda skuplja te poklone po podu. Sreća da sam ja to sve uglavnom već pokupovao. I kako mi vrag nije dao mira već sam ih i podijelio onima kojima su bili namjenjeni. Sada će ispod bora biti zamotane kutije i unutra cedulje s podsjetnikom da su svoj poklon već dobili. Sreća da moji doma čitaju ovo ta piem pa neće biti puno objanjavanja gdje su im pokloni.
Eto toliko. Nadam se da ću se uspjeti javiti jo koji put prije blagdana. A ako ne, onda vam elim sve dobro i čestit Boić i sretnu Novu godinu.
Pozdrav od Skitnice.
15.12.2002.
Dnevnik putnika
tampanje
