Pie: dr. sc. Davor Mandić
Dioničko dutvo Pollak Reiseivitsz & Co. godine 1871. (na početku tadanje ulice - via Muzio) puta u pogon prvu gradsku plinaru s dnevnim kapacitetom od 5.000 prostornih metara plina. Prema sačuvanoj gradi ovo komunalno poduzeće od 1891. godine djeluje pod imenom "Officina comunale del gas". Početkom stoljeća kapaciteti plinare postaju nedostatni, pa gradska uprava donosi odluku o gradnji nove, na predjelu Verude, kapaciteta 60.000 prostornih metara. Godine 1896. izgraden je i vodovod uveden u knjige kao "Aquedotto comunale Francesco Giuseppe L''. irenje grada zahtijeva novu regulaciju prometa, pa Ministarstvo eljeznica zaduuje 31. kolovoza 1897. Rudolfa Urbasnickog iz Linza da pripremi dokumentaciju za tramvajsko postrojenje sa ivotinjskom ili električnom vučom. Kako je istodobno inenjer Jacob Ludwig Munz dovrio projekt prve javne elektrane, čiji je kamen temeljac postavljen 1900. godine, odlučeno je da tramvaj bude na električni pogon. Javna elektrana preuzeta je od izvodača radova - poduzeća "Aktiengeselschaft fur Unternemungen", 29. siječnja 1904. godine. Svojim je kapacitetom podmirivala potrebe električne gradske rasvjete i električnog tramvaja.
Probna vonja gradskog tramvaja obavljena je 5. veljače 1904. godine, a 24. oujka tramvaj je svečano puten u promet. Na dvije linije gradskog tramvaja u prva četiri mjeseca prevezeno je 410.000 putnika, te prodano karata u vrijednosti od 50.000 kruna. Dana, 16. kolovo-za 1909. tramvajska je pruga produena do ijanske ume, a dvije godine kasnije (11. lipnja 1911. godine) i do crkve Majke Boje od Milosti.
Početkom stoljeća, izgradnjom Glavne trnice - Zentral-Martkhalle - Mercato Centrale na Verdijevom trgu, nestaju Stara trnica, ribarnica iza Augustovog hrama i zelene trnice na krianju dananje Kandlerove, Carrarine, odnosno Castropoline ulice te ona na početku Giardina otvorena 15. listopada 1889. godine. Spomenuta Glavna trnica, s halom dugačkom ezdesetak i irokom tridesetak metara te s ribarnicom u prizemlju bila je osvijetljena plinskom rasvjetom. Gradu je na uporabu predana 1. studenog 1903. godine.
U Pulu se tada moglo doputovati vlakom, parobrodom ili putničko potanskim autobusom. Od grada koji 1861, godine gotovo da nije imao vezu sa svijetom, kako u svojim uspomenama o boravku u Puli, navodi austrijski mornarički časnik Max von Rottauscher ističući da samo dva puta tjedno iz pravca Trsta dolazi parobrod austrijskog Lloyda, Pula na prijelazu stoljeća postaje grad s dobrim prometnim vezama. Tako Carevinsko vijeće za potrebe Arsenala, brodogradilita i grada već 1872. usvaja prijedlog o gradnji eljezničke pruge od Divače do Pule. Krajem sljedeće godine započinju radovi na području Pazintine, a godine 1874. otvorena su brojna radilita na čitavoj trasi buduće pruge. Cijela prometnica duga 122 kilometra sa 126 eljezničkih postaja, izgrađena je za neto manje od tri godine, a prvi je vlak iz Divače u pulu stigao na imendan cara Franje Josipa I. 18. kolovoza 1876. godine. Godine 1911. Pula dobiva i direktnu liniju Beč-Pula.
Tako se, utvrđivanjem pomorske baze i grada s dva prstena utvrda-forova i baterija, izgradnjom pruge Divača - Pula te uspostavljanjem eljezničke veze s Trstom i Rijekom, See Arsenal i brodogradilite kao i grad osamostaljuju i u opskrbi postaju neovisni o uvjetima na moru.
Godine 1909. Ostereichischen Riviera Aktiengesellschaft otvara poslovno-putničke autobusne linije Poreč-Kran-Labin i Opatija-Labin-Barban-Vodnjan-Pula.
Treća je mogućnost dolaska u Pulu, kako sugerira puljski "Fuhrer durch Pola und Umgebung" iz 1913., parobrod. Parobrodsku liniju za Trst, Rijeku, Dalmaciju i Albaniju (3 ili 4 puta sedmično) odrava austrougarski Lloyd, a svakodnevnu izravnu liniju za Trst te onu s pristajanjem u lukama manjih istarskih gradića, putnička agencija Societa di navigazione a vapore Istriana.
18.02.2011.: 2175
19.06.2003.
povijest grada
tampanje
