PULA-online.com - Priča o jednom gradu - Pula na prijelazu stoljeća (IX dio)

Maximilianov park, prva je uređena zelena površina u gradu otvorena 1863. godine. U parku su mornarički časnici svom zapovjedniku nadvojvodi Maximilianu, vlastitim novcem, podigli spomenik - devet metara visoki mramorni stup s tri brodska kljuna. Na stupu nalazimo i dva medaljona - jedan s likom nadvojvode i tekstom: Nadvojvodi Maximilianu - viceadmiralu K.u.K. mornarice", i drugi s natpisom: "Svom zapovjedniku u znak zahvalnosti i priznanja za obnovu ratne mornarice". Stup je završavao skulpturom božice pobjede visokom 130 centimetara .

Istočno i južno od parka izgrađene su vile i stanovi za obitelji časnika i službenika carsko-kraljevske ratne mornarice, vojarna, Mornarička bolnica i zatvor, a zapadno od parka stanovi za dočasnike i stručne radnike Arsenala i Brodogradilišta. Još šezdesetih godina XIX stoljeća na kraju četvrti, na blagoj uzvisini izmedu dva mora, vanjskog otvorenog i unutrašnjeg u zaljevu, sjeverno od uvale - Val Cane, smješta se carsko-kraljevsko mornaričko groblje. Bilo je podređeno zapovjedništvu Lučkog admiraliteta. O sanitarnim uvjetima brinulo se ravnateljstvo Mornaričke bolnice, a o dušebrižništvu Vojni vikarijat. Prema Službenom redu - "Friedhofsordnung fur den K.u.K. Marine Friedhof in Pola" iz 1892, godine pravo ukopa na Mornaričkom groblju imale su aktivne i umirovljene vojne osobe, časnici i dočasnici ili gradanske osobe u vojnoj služ-bi i njihove obitelji. Nadzomik groblja bio je dužan voditi knjigu ukopa te abecedni imenik pokojnika (po godinama, sa svim relevantnim podacima). Brigu o održavanju vodila je uprava groblja, a ona se svodila na održavanje travnatog humka te obnavljanje i održavanje velikog travnjaka. Obitelj je bila obvezna plaćati pristojbu ovisno o vrsti usluge i broju pokopanih osoba po grobnom mjestu.

Admiral Maximilian Freiherr Daublebsky von Sterneck und Ehrenstein nekadašnji zapovjednik carsko - kraljevske sredozemne eskadre, zapovjednik puljskog Arsenala, a od 1883. zapovjednik K.u.K. ratne mornarice i šef Mornaričke uprave u Beču potaknuo je bečko Vrhovništvo na izgradnju posebne mornaričke crkve koja ne bi bila pod ingerencijom pulskog i porečkog biskupa nego austrijskog Vojnog vikarijata. Bečka je riznica u tu svrhu izdvojila 60.000 kruna, a car Franjo Josip l. osobno, pet tisuća. Dana 28. lipnja 1891. godine uoči Sv. Petra i Pavla, prigodom 25. obljetnice pobjede kod Visa, a u spomen poginulim mornarima, car je osobno položio kamen temeljac novoj crkvi - "Die Gar-nisonkirche - Madonna del Mare". Za njezinu gradnju vezana su imena arhitekatavon Schmidta, Viktora Luntza i Natalea Tommasija te građevinskog poduzetnika Domenica Dorliga. Sedam godina kasnije, u povodu 50. obljetnice stupanja na prijestolje - 2. prosinca 1898. car Franjo Josip I. prisustvuje svečanoj inauguraciji. Spomenuti poduzetnik Domenico Dorligo, tek će pet godina kasnije dovršiti pročelje crkve s portalom i skulpturama.

Grad je imao i javno kupalište. Na sjeveroistoku zaljeva prema petrovoj uvali, godine 1885. poduzetnici dr. Ludovico Sproconi i Giovanni Matiassi na učvršćenoj splavi otvaraju javno kupalište "Bagno Polese". Kupalište je bilo otvoreno od lipnja do rujna, imalo je kabine, bazen za odrasle i djecu te školu plivanja. Dana 20. srpnja 1889. godine izgrađeno je novo kupalište u Val Galanteu u blizini željezničke postaje, pa gradska uprava tom prigodom obaviještava pučanstvo da kupanje u Mandraču - u Vali na Mostu više nije dopušteno. Dvadesetak godina kasnije, zemljište iza kupališta, poznato kao Valle delle Ponte, Jacob Ludwig Munz prodaje dioničarskom društvu koji će 1913. godine na toj lokaciji otvoriti novi moderan hotel sa 75 soba i 25 apartmana.

Raznovrsna proizvodnja u Arsenalu i Brodogradilištu te izgradnja Pule kao glavne ratne luke i sidrišta austrougarske ratne mornarice uvjetuju i velike promjene u političkoj, gospodarstvenoj, društvenoj i etničkoj sferi. Dostupna građa ukazuje na činjenicu da visoko obrazovani stručni radnici potiču iz srednjoeuropskih zemalja Monarhije, u svakodnevnom se i službenom ophođenju služe njemačkim jezikom, a stanuju u posebno izgradenoj četvrti - Borgo San Policarpo. Stručni radnici nižih kvalificija po nacionalnoj pripadnosti pretežno Talijani, služe se talijanskim jezikom i žive pretežito u četvrti - Borgo Grad; a radnici bez kvalifikacije dolaze u grad (u Arsenal i Brodogradilište) iz okolnih istarskih sela. Najprije svakodnevno putuju, a potom se trajno nastanjuju, uglavnom u četvrti - Borgo San Martin. Govore čakavskim narječjem hrvatskoga jezika, ali ubrzo ovladavaju i talijanskim te ga u velikoj većini prihvaćaju kao jezik komunikacije, uglavnom zato što je to preduvjet svojevrsne integracije u novu proizvodnu i kulturnu sredinu. Prihvaćanje talijanskoga jezika vodilo je brzoj asimilaciji. Austrougarske statistike o pučanstvu, u kojima je osnovno mjerilo za određivanje nacionalne pripadnosti - jezik komunikacije, upućuje na neprestani porast broja Talijana. Primjerice, već popis iz 1881. godine, prema kojemu Pula ima 25.173 žitefja (od toga 7.695 stanovnika u vojnoj službi) sadrži podatak da se njih oko 4.250 služi njemačkim, 12.700 talijanskim, 1.560 mađarskim, a 5.070 hrvatskim jezikom (Vodič iz godine 1882. "Fiihrer von pola und umgebung" naziva ovaj jezik - srpsko-hrvatskim, hrvatsko-slavonskim odnosno njima sličnim jezikom). Godine 1910. grad ima 59.041 stanovnika (od toga je 16.993 žitelja u vojnoj službi).

Kultiviranost prostora, blaga klima i bogatstvo antičkih spomenika, muzeja, kao i blizina Kupelwieserovih Brijuna čine grad značajnom turističkom destinacijom. Godine 1882. posjetitelji Pule mogli su noćiti u jednom od dva hotela: "Riboli" ili "Pavanello", 1913. birati između hotela "Styria", "Central" i "De la Vill" ili onih s električnom rasvjetom - "Imperial", "Miramar", "Riviera", odnosno boraviti u nekom od hotela na Brijunima. Svoje usluge nudilo je osam restorana i petnaest kavana, a kao specijalitet moglo se kušati maneštru s povrćem i rižom, rižoto s oštrigama, jela od mesa i divljači, a u dane posta makarone. Kao poslastica nuđeni su kolači od voća, slatki kruh i sir. Car Franjo Josip l. tijekom svog života posjetit će grad jedanaest puta, a njemački car Wilhem II. šest.

Pula će u godinama koje slijede imati svoje uspone i padove. U njenoj povijesnoj memoriji vrijeme od sredine XIX. stoljeća do prvoga svjetskog rata ostat će zabilježeno kao doba u kojem je bila glavna ratna luka, sidrište ratne mornarice velike Monarhije, sjedište pomorskoga arsenala, doba u kojem je broj njezinih stanovnika premašio 60.000.

Kraj

20.05.2011. : 3045