Jesil' živa, starice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek' uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi, da viđaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muci:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zabili u tuči.
Nemaj straha! Umiri se draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam,
Da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sad sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me k'o prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove
Nek' miruje ono čega ne bi !
Odveć' rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti !
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
Svjetlo, što mi sija istim žarom.
Umiri se ! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.
Sergej Jesenjin
12.08.2003.
Poezija