Jo dva dana pa idem doma u Pulu. Na weekend. Kada sam doma ne piem dnevnik. Tako sam upravo odlučio ovaj tren. Idem na weekend pa jo i da troim dragicijene sate, ma kakve sate minute, na pisanje dnevnika. Uostalom to ta se zbiva doma i ne spada u «Dnevnik putnika». Računa se samo ono vrijeme provedeno negdje na putovanju.
Kako izgleda to moje putovanje? To sam ba bio počeo pisati proli put kada sam iao doma, ali me izbacila iz takta «moja zračna kompanija» pa sam odustao od pisanja. U stvari nisu oni krivi. Kriv je Agnelli, onaj iz FIAT-a. Stari krtac je odlučio da me uzme u svoj zamanjak, a da nije ni znao.
Evo kako je to ilo.
Kada je on odlučio otpistiti gomilu radnika iz FIAT-a, jer je gubio novce koje su oni veę ranije zaradili za njega, digli su se na noge "CGL, CISL e UIL" ( ili tako nekako) i organizirali generalni trajk. I to ba u petak kada ja putujem iz Munchena za Trst. A ako je trajk onda trajkaju svi. Čak i AirDOLOMITI. U stvari, ne oni nego kontrolori leta. Ali meni je bilo svejedno tko trajka jer je let bio stopiran i mogao sam ostati taj weekend u Munchenu.. A veę sam jednom tako izvisio i ostao u Njemačkoj jer je netko u Italiji trajkao, pa sada puem unaprijed i za manje.
E da ste vidjeli «kiselog veselja« na facama Lufthansinog osoblja koje pokriva Munchenski Flughafen. Kao za reęi «eto i ti talijani su s nama u Europi. ajze». AirDOLOMITI su Lufthansin «business partner» pa se letovi računaju kao Lufthansini.
Ali njih sve skupa je bilo ba "malo morgen" briga ta ja mogu ostati u Munchenu. Ja sam doao na aerodrom s prepunjenim koferom (jezikobrinici ku ) model «monstrum». Stane u njega i poveęa punica. U komadima. Mislim samo one zločeste, a ne i na moju. I sada s tim koferom alabajzam od jednog Checkin-a, do Informatiion deska, pa do drugog Checkin-a...
I onda sam se umorio i onako preznojen bacio sidro ispred Checkin-a na Business Class-i. Ne mrdam dok mi netko ne kae da li se danas leti ili ne. Nisam samo ja u igri. Tu je moja bolja polovina, tu je sekretarica iz ureda koja ne zna da li putujemo ili ne putujemo, ali tu je i moj taxista koji dolazi po mene na aerodrom u Trst. Javio sam mu da ne kreęe dok mu se ponovo ne javim. Jer nema smisla da se provoza do Ronchija i vrati nazad bez mene. Uto evo i kolege iz Frankfurta. Eeee, tek on je nadrljao ako nema danas leta. Ja bar imam gdje spavati, a on si onda mora naęi smjetaj. A on mrtav-ladan, njega ba briga. Skockan, u odjelu s kravatom i jo se smijulji. Njegov kofer je negdje dolje u podzemlju, u transferu.
Tu se muva i nekakva Lufthansina dispečerica. Nije neka ljepota, ali je simpatična i ima dooobre noge. Spika i engleski i talijanski. I ustra neka baba (ovo baba je samo za ...zna se koga). Nema kod nje mrdanja. Odmah mi je rekla da ne paničarim, da postoji ansa da se leti i neka ne brinem. Jo malo pa ęe se znati. Moda sam trebao i vie brinuti i malo se kao "onesvijestiti", pa joj se nekako "saalim i onda ona napravi da se taj dan ipak leti za Trst". Kao u priči s puno sapuna. Do tada se jo uopęe nije letilo za Italiju. Ona druga mala, na Checkin-u, mae mi glavom da došem do nje i smjeka mi se oh, pa nisam valjda toliko sexi ? Vraga kae skoro «Čiko evo otvorila se vaa linija LETI SE» U stvari rekla je sve to samo bez onoga «čiko». A hvala dragome bogu . I napokon ęu se rijeiti ove koferčine. Čekirali smo na brzinu na Business Classi jer smo mi ipak Frequent Travelleri. I brzo na terminal.
Jedva sam se sjetio javiti mome taxisti da krene. Jesam mona. Mogao sam mu i prije javiti. Ovako sam ga čekao u Trstu skoro sat vremena jer sam mu javio prekasno. A ta se moe. Ode jedan sat mog weekenda. Krenuli smo sa svega 10-tak minuta zakanjenja s obzirom na normalni termin leta. I to je bio prvi let za Italiju taj dan. Moda ipak ima boga.
Eto opet nisam napisao nita o putovanju. Obeęavam to za neki drugi put.
Do tada pozdrav od Skitnice.
30.10.2002.