Prve 'prave' uspomene iz Premanture vezane su za moj prvi posao u životu. Radio sam u Runkama te godine kada su se Ameri spustili na Mjesec. To sam gledao u novootvorenome restoranu u Runkama i još dan danas se pitam kako su se uspjeli ponovo diæi sa Mjeseca – s današnjom tehnologijom to je teško ostvarivo, a o tehnologiji od prije 35 i više godina da ni ne govorim. Još uvijek mislim da je to dobro režirana predstava iz doba hladnog rata. Ali pustimo sada to. Radio sam na rampi u Runkama i svako jutro stizao zorom busom iz Pule. Busom koji je prevozio i žene koje su tih godina radile u tvornici sardina u Banjolama i koje su bus ispunjavale dva puta dnevno – u dolasku i odlasku na posao, nesnošljivim mirisom ustajale ribe i ribljeg ulja.
Svejedno sam se osjeæao kao pravi 'šljaker' putujuæi tako s njima svakodnevno na posao i s posla. U to doba nisu se vidjele nove kuæe u Premanturi. Tek pokoja je pomalo i stidljivo nicala zidajuæi se dugoroèno po principu «sam svoj majstor». Od turistièkih objekata u mjestu jedino je slastièarna kod crkve bila predstavnik turistièke ponude – limunada i tri vrste sladoleda. Naravno i šampite i krempite. I gazda Abdula je imao odgovarajuæi broj godina manje. Bila je tu i Midina gostiona sa svojom baštom punom sjenovita hlada koji je mamio na hladno pivce. To tako izgleda iz današnje perspektive, jer onda mi nije ni na pamet padalo da pijem pivo, bez obzira što sam zaraðivao svoju prvu plaæu.

Ukoliko me sjeæanje ne vara èini mi se da je i Premanturska škola radila tih godina. Naravno ne i ljeti kada je postajala nekakvo mjesto okupljanja prvih turista i mjesne mularije koja si je tu 'ofirala i bacala prve zaljubljene poglede. Tu gdje je sada turistièka agencija (JEM) stanovao je, sa svojom mamom, neki Ante za kojeg mislim da je isto radio u Runkama, ali nisam siguran. Sjeæam se samo da je bio nekoliko godina stariji od mene i da je stalno volio nešto kenjati u stilu «ja ovo, ja ono» - kao najbolje je njega za sve pitati. Danas je èuvar na gradskom deponiju.

Runke su bile prekrasan kamp u borovoj šumi punoj hladovine a u kojem su se iznajmljivale kamp kuæice. Ja sam bio zadužen za «tehnièku» stranu smještaja gostiju – onijeti kanistar od 30 l èiste vode i smjestiti ga ispod kamp kuæice, odonijeti isto toliki kanistar od 30 l s prljavom vodom koja se slijevala iz sudopera, a koja je smrdila ko sam vrag, upaliti plinski frižider i pokazati gostima kako se pali plinska rasvjeta. Struja njet. Osim toga sam s jednim supatnikom koji je isto to radio, a koji je i spavao u kampu jer je bio odnekud sa sela pored Barbana – pa kao da ne putuje previše, bio zadužen za «higijenu» i èistoæu kanti za smeæe. Svaki drugi dan je dolazio iz sela Mikula sa svojim traktorom i na njega smo istresali smeæe i praznili kante. Dešavalo se da su mi ponekad po rukama ostajali crvi koji su se rojili po baèenoj hrani u tim kantama. Bio sam gadljiv dok nisam poèeo raditi taj posao, ali me ta gadljivost prošla upravo tog ljeta dok sam radio u Runkama. Mikula i njegov traktor godinama su bili glavni prijevoznik u Premanturi.

Te godine je prekriven «trstinom» - barskom trskom, parking u Runkama ispred recepcije. I dan danas na nekim djelovima trstina još uvijek drži hlad. To su postavljali neki majstori meðimurci i sjeæam se da sam uživao slušajuæi ih kako govore i zezaju se. Pola spike nisam kužio zbog karakteristiènog dijalekta, ali nije bilo ni važno – glavno je da smo se puno smijali i dobro zabavljali.
Ponekad nakon posla znao sam se spustiti na molo u Runkama i osvježiti se u moru koje je bilo èisto i bistro.Odlazak na Kamenjak priuštio sam si svega jednom – nije mi se hodalo toliko daleko da bih se okupao u èistome moru i gdje nema gužve. Onda nigdje nije ni bilo gužve i more je svugdje bilo èisto, pa šta bih se kilavio i hodao po vruæini do Polja, Pinižula ili još dalje do Debeljaka ili Kolumbarice.

A danas èitam po novinama da bi kojekakvi EU arhitekti, tipa mog Ante koji sve zna najbolje, gradili nekakve megalomanske hotelsko-apartmanske kapacitete na Kamenjaku. A sve to za našu dobrobit.
Neki drugi, domaæi «coki», bi neki drugi naèin i «na mala vrata» to isto uradili kroz projekt Brijuni Rivijera, a nisu u stanju ni same Brijune dovesti na put pozitivnog poslovanja – svake se godine hvale gubitkom koji manji od onog lanjskog.
Sve je to van pameti, jer je Kamenjak ovakav kakav je (uz sitne-sitne ekološki održive zahvate) nešto što jako malo turistièkih destinacija na Mediteranu još može ponuditi. Najbolji dokaz za to su kolone automobila koji se svakodnevno krajem dana, puni prašine i sretnih kupaèa vraæaju s Kamenjaka.

Zato Kamenjak treba ostaviti onakvim kakav jest, uz ostvarenje dodatnih uvjeta za njegovo oèuvanje i zaštitu, a ako tko treba odluèiti o Kamenjaku onda su to samo Premanturci - oni koji žive u Premanturi cijele godine. Samo oni i nitko više.

Stric.

30-01-2011: 5389