Sklapam ponovo oèi, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, veæ da to oko mene šume moja minula proljeæa. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjeæam da sad veæ životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla.
Vedar sunèani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veæe ni stvarnije sreæe: sve želje šute i èula dremlju, a misli imaju praznièko ruho i bijele skrštene ruke.
Poezija
štampanje
