Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih muica to oko moje glave igra tjeran u kovitlac dakom vjetra koji po tek prosuenoj zemlji ara male virove praine, već da to oko mene ume moja minula proljeća. mirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već ivotu ne treba traiti drugog cilja ni dubljeg smisla.
Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa akom zvijezda nad glavom i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve elje ute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrtene ruke.
Poezija
tampanje
