btw. Lako u ovim krajevima napraviti film kao sto je Gospodar prstenova ili Hobita. Mislim, kada udjes u tu sumu - tebi samo takvi likovi mogu pasti na pamet. Gledas u bosku i nadas se da ce se odnekud pojaviti Gollum ili neko drugo misticno bice. Sve je zeleno - stabla, kamenje, tlo - sve je pokriveno mahovinom, a niski oblaci sto prekrivaju citavu sumu daju joj jos neku odredjenu dozu misticnosti. Prekrasno. :-)




Ekipa je bila razna - sa svih krajeva svijeta (osim Afrike). Njemice, Izraelci, Australci, Amerikanci, Koreanci, Englezi, Novozelandjani i mi - 'Rvati. :-)




Koreanci su nas - valjda sve - zabavljali sa hranom koju su nosili sa sobom - od steak-ova, preko algi, preko nekih njihovih umaka domace spravljenih sve do nemljevene kave, ali zato su imali - rucni mikser. :-) Elenor - nasto slicno kao Isabel (Darko Rundek) - je voljela sama odlutati negdje, ali uvijek se vracala.
Izraelci - kao sekta - nisu se micali od svojih.
Steve - stari couchsurfer - uvijek se motao tamo gdje ima hrane - i uvijek je nesto uzicao. :-)
Neki stariji autralac sa nekom azijatkom - koja mu je - nismo uspjeli dognat sta mu je ona zapravo - jer kada smo prozborili par rijeci doznali smo da ima zenu u Autraliji i dvoje djece - od kojih jedan sin radi za neku talijansku farmaceutsku tvrtku. To su samo par likova - cisto da se upoznate sa ekipom sa kojom smo proveli 4 dana. :-)





Svaku vecer smo imali brifing sa rendzerima pojedinog hut-a koji su nas izvjestavali sta raditi u slucaju pozara, da li ima kea - tj. da li je sigurno ostaviti vani stvari preko noci - jer je (npr.) zabranjeno za cipelama ulaziti u spavaonice i blagovaonice - i kakvo ce vrijeme biti sutradan jer se ovdje vrijeme mijenja - ne bas toliko cesto, ali je dobro znati koliko je oborina za sutra najavljeno. :-)




U prvom hut-u smo imali i nocnu setnju da vidimo glow worms-e. Super spika - kao da ispred sebe imate zvjezdani svod i trazite neku poznatu zvijezdu. :-)




Dosta rano smo isli na spavanje - odmah poslije setnje - oko devet i po. Dizanje je bilo isto dosta rano - za nas dvoje jer smo htjeli zaobici guzvu i na miru doruckovati, popiti caj i zacipelariti do slijedeceg hut-a - sto nam je postala rutina.
Rendzerica je rekla da bi se moglo razvedriti u popodnevim satima, pa bi bilo vrlo pozeljno, kada se stigne do Mintaro hut-a, da se ostave stvari i ono nuzno sa sobom uzeti i zapicit se do Quenitovog Pass-a jer su stvarno rijetki petki kada se pojavi sunce, a kada se to desi - da je stvarno prizor velicanstven - sa napomenom da se to prosle sezone desilo svega cetiri puta.




Zaputili smo se oko osam. Niski oblaci, vlaga, prelijepa suma. Rekli - oke, nema frke - i ovako je gust. Bjutiful. :-)
Kada smo dosli do jezera Hide i kada smo se malo osvrnuli oko sebe - uvidjeli smo kako okolne planine izranjaju iz magle i gustih oblaka i pozurili do hut-a. Dosli smo oko 13h - naravno prvi - zauzeli krevete i zaputili se gore u brdo. Jednom rjecju - neopisivo. Bas ono - smiraj. Sunce obasjava nas predjeni put sa jedne strane, a sa druge sutrasnja etapa kroz drugo dolinu. Genijalno. :-)




Poslije, kada smo se spustali, smo sretali jos neke nase koji hrabro koracaju na Pass - koji je ujedno i najvisa tocka trekinga sa soma i nesto metara. I Mirjana i ja smo ih hrabrili da podju dalje jer se stvarno isplati vidjeti jer tko zna sto sutradan donosi.
Kada smo dosli do hut-a skuhali smo si rucak/veceru, malo procaskali sa ljudima i u krpe.
Sutradan smo se opet digli u sedam, jeli i put pod noge. Kisa je dobrano padala, a podno Pass-a, na Pass-u i nesto poslije puhao je dosta jak vjetar. Nije nam precise smetalo - ni kisa ni vjetar - jer, napokon da, iskusimo novozelandsko vrijeme. Kisa i vjetar - di ces bolje. :-)
Sve su zasjenili bezbroj vodopada i mistika oblaka - koji su se kao igrali na povjetarcu. Predobro.




Do hut-a nam je trebalo nekih 6/7 sati.
Neopisiv je gust hodati tom predivnom sumom, gledati te silne vodopade i svu moc prirode - kroz kisu, vjetar, oblake, ...

Dosli smo do hut-a - prvi, a sandflysi su nam docekali objerucke. :-) Presvukli smo se, drugi su poceli pristizati. Skuhali smo si juhuuuu (iz vrecice), iskulirali - igrajuci karte - :-) - i jedva docekali duhovitu rendzericu po imenu Jen. Na kraju svog izlaganja dobila je zasluzeli pljesak i pohvale da je najduhovitija rendzerica. :-)
Kasnije smo se Mirjana i ja povukli u krevet i svatko je uzeo svoj Kindle u ruke i citao.
Jutro je doslo brzo. Poslije dorucka, krenuli smo na zadnju dionicu Milford treka.
Dan je bio shkur - oblaci su se nadvili nad stazu, ali sve smo odradili bez previse zurbe i nakon, ukupno prodjenih 33.5 milja od pocetne tocke, stigli do Sandfly Pointa i na brod u 14h - koji nas je peljao nekih 20ak minuta do Milford Sound-a - turistickog mjesta odakle se mogu turisti otisnuti na plovidbu fijordovima ili pak na let helikopterom, pa fijordove pogledati iz pticje perspektive.
Ukrcali smo se na bus - unatoc tome sto smo imali rezervaciju za bus @17h, ali shole je rekao da nema problema i da ima mjesta.Sama voznja je prekrasna - te planine oko tebe, slapici, oblaci, a tek suma. :-)))





Kada smo dosli u Te Anau - bus nam je stao ispred parkinga gdje nas je strpljivo - i malo nadureno - cekao Lovely. Ja sam bio tako sretan sto ga vidim, da sam ga skoro stao ljubiti i grliti. Nas Lovely. :-*

Otisli smo u lokalni (fini) restoran i pocastili se vecerom. U kampu smo u kojem smo vec bili odsjeli, istusirali se, oprali robu i sad uz casicu vina pisemo svatko svoje.

Sutra idemo - sa Lovelyem - do petstotinjak km udaljeno jezero Tekapo, a dan poslije se opako priblizavamo Christchurchu da bi 28.3. vratili Lovelya. Bit ce to tezak rastanak, ali - o tom potom.

Voli vas sve,
Guzo - the Rain-man :-)